21. VELJAČA 2007
Godina druga, broj 2
SADRŽAJ
Uvod
Proza iz prošlosti
Uvod
ELEKTRONSKI PERGAMENT DRUGI
Naravno da je sve moglo bit zgotovljeno u siječnju, samo da sam se na vrijeme sjetio pripremiti materijale. Kao što to obično biva, stopedeset drugih stvari mi je bilo na prvom mjestu. Ipak, BP se pomalo uprizoruje na novom elektronskom pergamentu kao ezine u jako sporom nastajanju.
Proza iz prošlosti
Eduardo Francisco Noriega
Rođen je u Antofagasti, Čile, 1901.godine. O njegovoj mladosti nema dovoljno podataka osim da ga je odgojila majčina sestra Isidora. Nakon završenog studija na Faculta de Filosofía y Humanidades u glavnom gradu Santiago de Chile, Eduardo kratko vrijeme putuje Bolivijom, Argentinom i Urugvajem o kojima piše životne crtice Pod južnim nebom. Već 1921. godine završava čak tri knjige poezije (Muhe na notnom zapisu, Prelazak u onkraj i Srce, parobrod i druge drage pjesme ) koje je napisao jednu za drugom, te objavio odjednom. Već slijedeće 1922. godine započinje sa svojim najpoznatijim iako pomalo zanemarenim djelom Trajna sjeta kojeg s prekidima piše sve do početka drugog svjetskog rata. Naravno to nisu sva njegova djela, no obzirom na opus i nebrojene kratke priče, nema ih svrhe ovdje sve nabrajati. Naslučujući zveckanje oružjem u domovini, već u kasno proljeće 1924. odlazi u Europu. Najprije boravi u Parizu gdje pomaže nepokretnom prijatelju slikaru objavljujući istodobno kratke priče pod pseudonimima. Pored nedugog boravka u Parizu, o njegovom boravku u Europi govori još samo anegdota u kojoj se u osvit Španjolskog građanskog rata navodno družio s Pablom Nerudom. Priča koju ovom prilikom predstavljamo iz njegovog je ranog razdoblja, crtica koju je napisao u sano pola sata u razdoblju dok je boravio u Montevideu u kojem je živio s arhitekticom Magdalenom Flores. Pretpostavlja se da je priča Čovjek iz posljednjeg reda treća iz zbirke Kiše s one strane, a koja je nastala kao odraz tuge po nasilnoj djevojčinoj smrti. Sam pisac umro je u rodnom gradu za radnim stolom 1953. godine od srčanog udara dok je pisao ogled o transatlantskoj književnosti za pjesnički zbornik Gorrión.
ČOVJEK IZ POSLJEDNJEG REDA
Bila je kasna listopadska večer kad sam se vraćao s premijere neke grozno zapetljane drame kojoj se čak ni sad ne mogu sjetiti naslova. Jedina je prednost bila u tome što sam sjedio u posljednjem redu parketa potonuvši u malo prevelik srednje dugačak kaput, baš kao što bih kod kuće s užitkom potonuo u naslonjaču čitajući Lavoslava pl. Ivanova. Tu je bilo udobno kao u izmaštanom, romantiziranom grobu, osim što mi je u tom kaputu bilo sasvim pretoplo. No to je bilo moje praznovjerje, jedna od mojih prislinih radnji. U posljednjem redu do vas nisu dolazila svjetla iznad bine, kašalj se uglavnom čuo iz prvih redova gdje su dame prekrivale noseve šalovima, štiteći se od naglo probuđene prašine rekvizita, a zvuk je bio donekle prigušen, pa su čak i pucnjevi iz nemilosrdne scene kada Grof De Laubell mahnita revolverom (pa ubije ženu pa sebe), bili podnošljiviji. Nadalje, na ovom mjestu nije bilo ni poznanika, jer svi su sjedili naprijed kako bi se prije predstave i za vrijeme pauze mogli okretati i pokazivati se ostatku publike kao da su u najmanju ruku i sami zvijezde teatra Excelsior Splendid. Bile su to uglavnom dame od pedeset godina naviše, neke s previše pudera, neke s premalo oblina i sve redom s ogromnim mrežastim šeširima koji su baš kao i ova užasna predstava bili hitom sezone i glavnom temom gradske promenade. U zadnjem redu nalazio se i mladić koji bi mi za sitan iznos uvijek poskrivečki donio rakiju iz predvorja kazališta, a moji susjedalnici bili su mahom djeca, omladina ili zalutali znatiželjnici koji su u zadnji čas došli do karte - dakle nitko tko je u meni mogao prepoznati autora prošlogodišnje uspješnice Kamelije zauvijek i nekoliko asistencija na dijalozima uprizorenih djela starih majstora. U svakom slučaju, u zadnjem redu sam imao svoj mir, no istodobno vrlo dobar pogled na zbivanja na sceni.
Kad sam se dakle te kasne listopadske večeri vraćao domu, pri prelasku sam ceste gotovo smrtno stradao. Odskočio sam kao oparen! Jedna kočija s konjima je projurila pokraj mene prošavši tako blizu da sam bio uvjeren kako bih bio smrvljen kopitima i kotačima da nisam hitro koraknuo unatrag. Usprkos mojoj vještini, kola su mi otkinula komad kaputa koji se valjda zakvačio između dasaka kočije i metalnih okova koji su ih rubili. Najprije pobjesnih, no shvatih da me upravo ta silina kojom je kočija prošla cestom spasila od trenutne smrti, jer da je kočijaš samo malo manje tjerao konje, kaput bi me povukao zajedno s kolima! Stajao sam nasred ceste zagledan u kočiju koja je jurila dalje pa na tren pomislih kako je riječ o doista neobičnom tipu kola kojeg još nisam vidio na otvorenom putu. Djelovala su nekako malena i prekrhka za brzinu kojom ju je bijesni čovjek tjerao. Izgledala su gotovo kao kazališni rekvizit. Te večeri dugo nisam mogao zaspati razmišljajući odakle su se tako brzo stvorila kola i kako je sudbina čudna stvar. Ubrzo zatim ulovila me kiselina u želucu pa sam popio lijek I stao razmišljati o predstavi sve kako bih brže zaspao. Ipak, od tog sam trenutka postao prestrašen i plah te neprestano razmišljao o tome što se sve moglo dogoditi da sam pao pod njih. Moja su razmišljanja uskoro postala opsesivna do te mjere da se nisam usuđivao niti sam preći cestu, a godinu kasnije srce bi mi zatreperilo na samu pomisao o mogućem razvoju događaja i što bi bilo da sam umjesto jednom ulicom krenuo drugom u kojoj bi mi recimo na glavu pao led sa krova ili me za sitniš orobio kakav razbojnik. Moja se opsesija hranila strahom pa je počela rasti u nevjerojatne proporcije. Ujutro bih se tako na primjer dugo pitao što učiniti najprije da se izbjegne bilo kakva nezgoda. Srce bi mi pritom udaralo kao ludo pa sam se silio misliti na druge stvari, razmišljanja o vjerojatnosti nasilne pogibije bila su jača. Liječnik mi je prepisao nešto za smirenje, no i terapija je imala svoj kraj, a kako sam se i omamljen, bez nekog pretjeranog straha bavio kalkulacijama o vjerojatnosti stradanja pod određenim okolnostima, bolest je nakon svršetka farmakološkog liječenja postala toliko intenzivnom da sam se nalazio u stanju stalnog straha i užasa. Sjećam se, jednom sam se vratio kući s novim komadom kojeg nisam predao upravitelju, samo zato jer sam čitavog jutra pribojavao kako će se stepenište koje je vodilo prema upravi teatra na drugom katu popustiti i kako ću umrijeti zatrpan ciglom i kamenom. Nedugo zatim prestao sam se i hraniti od bojazni da se nečim ne otrujem sve dok mi se negdje u siječnju, srce premoreno stalnom napetosti i pothranjenosti nije zauvijek zaustavilo. Nešto kasnije oko rake se naguravalo stotinjak ljudi kojima je sprovod bio izlika za čašicu i naizgled željenu raspravu o liku i djelu preminulog autora. Svaki je od njih nešto mrmljao u bradu, više zbog održavanja formalne žalobne naravi događaja nego što li su doista imali potrebu po posljednji se put obratiti pokojniku. Službeni je govor poznanika završio još tamo gore na početku pošljunčanog groblja, a reumatični svećenik mrzovoljan od vlage i neuobičajene gužve nabrzinu je izrecitirao i izmahao potrebno zasigurno psujući tiho griješne boeme. Navirivao sam se iz posljednjeg reda baš kao da ću nešto I vidjeti, kao da se tamo na dnu brijega gdje se gusnula duga kolona doista i ima što za vidjeti osim smrtnog sajma. Jedna djevojka u ljubičastoj haljini okrznula me ramenom gledajući kroz mene. Bila je to glavna glumice moje prve i jedine predstave, a nije me niti pozdravila. Neobično, no ja kroz ljude nisam mogao vidjeti, jer čak i u smrti nepravda je bila velika. Prije nego li sam poželio zauvijek poletjeti, bacih još jedan pogled na gomilu okupljenu oko kolica koja su mi bila toliko poznata. Na lijesu s vanjske strane još je uvijek stajao komad otrgnutog kaputa. A onda, nešto me zgrabi i odjurih u svemir osječajući kako sve brige svijeta nestaju zauvijek, no čak i u Njegovom svemiru imao sam poderan kaput.
S španjolskog preveo Valerie Bonavera Estevez
_________________________________________________________________
1. LIPANJ 2006.
Godina prva, broj 1
SADRŽAJ
Uvod - Elektronski pergament
Prilog uz uvod - Pulsar, svemirski svjetionik
Interview - Robert J. Sawyer - Pizze, prijatelja i ZF-a nikad previše
Sjećanje - Zdzisław Beksiński - Odlazak velikog Poljaka
Poezija - Robert Križanović - ZF Haiku
Proza iz prošlosti - Vyacheslav V. Olenkovsky - Ladanje u sumrak
Film - "V" za vjerodostojnost
Glazba - Sigue Sigue Sputnik - Space Pirate
Knjiga - Anne Simon - The Real Science Behind X-Files
Igra - EVE Online
Uvod
ELEKTRONSKI PERGAMENT
Dragi posjetitelju, Na zaslonu tvog računala je elektronički fanzin Binarni pulsar, glasilo neformalne Udruge Radikalne Stvarnosne Alternative. Ime fanzina odabrano je jer će izlaziti dva puta godišnje, u lipnju i prosincu. Do kraja mjeseca lipnja 2006. cjelokupan sadržaj prvog broja ezinea bit će dostupan na Internetu. Printano izdanje još je u razmatranju. Kako nije riječ o web arhitekturi već o slobodnom blog servisu, slobodni urednički naputak za čitanje glasi one scroll fits all. Valjda već svi imate kotačiće na miševima. Ne razumijete li što vam želim reći, predstavite si beskonačni pergament. Dobru zabavu!
Prilog uz uvod
PULSAR, SVEMIRSKI SVJETIONIK
Krajem šezdesetih godina XX stoljeća, otkriće pulsara izazvalo je priličnu pažnju. Najprije su smatrani za signale “malih zelenih”, pa su na sveučilištu Cambridge čak razmatrali kako bi za ljudsku vrstu bilo najbolje da se dokazi o signalu unište. Periodični su izvori ubrzo pripisani brzo rotirajućim neutronskim zvijezma – pulsarima. Pri okretu pulsar odašillje elektromagnetski signal na način na koji svjetionik odašilje svjetlo na pučini. Binarni pulsar jest pulsar “u društvu”, a najčešče je riječ o drugom pulsaru, bijelom patuljku ili neutronskoj zvijezdi. Prvi binarni pulsar PSR 1913+16 , otkriven je 1974. godine radio teleskopom Arecibo u Puerto Ricu. Kumovi otkrića bili su Joseph Hooton Taylor Jr. i Russel Hulse pa se prema njima taj pulsar danas zove "binarni pulsar Hulse-Taylor". Taylor je opažanja na otkrivenom pulsaru upotrijebio kako bi potvrdio teorije vezane uz učinak gravitacije, a koje je prvi predvidio Albert Einstein. Za otkriće pulsara, Taylor i Hulse su 1993. podijelili i Nobelovu nagradu. Deset godina kasnije, međunarodni tim stručnjaka pod pokroviteljstvom opservatorija Jodrell Bank, otkrio je prvi potvrđeni dvostruki pulsar PSR J0737 – 3039A i B, a početkom ove, uz pomoć najnovijeg ALFA sustava radio osmatranja s Areciba, otkriven je i najmlađi binarni pulsar, J1906+0746, za kojeg se smatra da je star tek oko 112.000 godina.
Interview
Robert J. Sawyer
PIZZE, PRIJATELJA I ZF-a NIKAD PREVIŠE
Kažu da je tvoja web stranica jedna od najstarijih na Mreži i da je među piscima znanstvene fantastike još uvijek jedna od najboljih.
Poznato je da sam prvi među ZF piscima imao web stranicu. Site je online od 29. lipnja 1995.g. i mnogi kažu da je riječ o jednoj od najboljih stranica među piscima znanstvene fantastike. Britanski ZF magazine Interzone proglasio ju je najopširnijom živućom žanrovskom stranicom jednog pisca. Ono što moju stranicu čini drukčijom jest činjenica da ona nije isključivo o meni, iako naravno, tamo ima puno stvari o mojim knjigama i mom životu, no i hrpetina materijala o tome kako pisati, o spekulativnoj znanosti, futurizmu i drugom. Pri posljednjem zbroju, stranica je imala preko milijun riječi.
Da li je osvajanje Huga za knjigu "Hominids" 2003.g. bilo dovoljna zadovoljština da nadoknadi gubitak nagrade u korist ne-ZF knjige "Harry Potter" u 2001.g?
Nije na meni da govorim loše o Harry Potteru! Pod određenim okolnostima i fantasy i ZF se uklapaju za nagradu Hugo. Mislim jedino da postoji nepravda jer imate svjetsku nagradu isključivo za fantasy kao i za horror, no takvo nešto ne postoji i u kategoriji znanstvene fantastike, što je očigledno loše za žanr. Još uvijek sam najsvježiji dobitnik Huga za znanstvenu fantastiku, no rekao bih da postoje dobre šanse da i ove godine Huga osvoji fantasy djelo - Niti jedno ZF djelo nije došlo u žižu svjetske nagrade još od 2003.g. Osvajanje Huga jedinstveno je u mojoj karijeri zbog čega sam vrlo sretan. Za razliku od osam prijašnjih pokušaja do tad kada sam bio samo nominiran. No dobro, kaže se da je već i nominacija za tu nagradu velika čast i ona to doista i jest.
Da li bi ZF i Fantasy konvencije trebale biti odvojene?
Nikako. POSTOJI različito čitateljstvo, a mnogima interesi pokrivaju oba žanra, tako da bi odvojene nagrade doista mogle biti neodgovarujućim. Nitko ne želi osvojiti nagradu samo zato što su uvjeti natječaja bili takvi da polje natjecanja učine pretijesnim. Nagrade kao što je naprimjer “Najbolji ZF roman za autora iz Nove Engleske preko pedeset godina starosti” su besmislene.
Jesi li doista posvećen "hard-core" pisac ZF-a? Da li bi pod određenim okolnostima napisao epski fantasy?
Ne, to me jednostavno ne interesira. Da me zanimao samo novac, postao bih odvjetnik. Znanstvenom fantastikom bavim se iz ljubavi. Pisao sam kratke fantasy priče, uključujući i neke na koje sam vrlo ponosan. (priča Iznad svega dobitnica je nagrade Homer, Pekinški čovjek nagrade Aurora, a finalist nagrade Bram Stoker bila je priča Pali anđeo.) U kratkoj formi uživam u mnogim žanrovima i nesumnjivo ću opet pisati kratke fantasy priče, no što se tiče forme romana - ja sam čisti ZF pisac.
Kad si zapravo otkrio da nemaš religijskih uvjerenja?
To je kao da me pitaš kad sam postao svjestan da vidim crvenu boju. Uvijek sam je vidio. Ono što me zaprepastilo kad sam imao oko pet godina, jest da neki moji prijatelji vjeruju u boga, da vjeruju u stvari koje su u suprotnosti sa činjenicama, u neskladu s realnošću, nedokazive i nemoguće za eksperiment. Iskreno, mislim da su bili glupi, a duboko u sebi još uvijek mislim isto.
Kako je agnosticizam utjecao na tvoj rad?
Mnogi religiozni ljudi vjeruju kako se sve događa s razlogom ili da postoji neki veći plan u koji su uključeni ili da će biti nagrađeni zahvaljujući nekoj svemiru prirođenoj pravednosti. Znao sam da ću godinama morati raditi vrlo teško ako želim uspjeti kao pisac. To je jedina razlika između onih koji uspiju i ostatka svijeta i doista mi se ne sviđaju oni koji misle da smo mi koji smo uspjeli puno objaviti, to postigli zahvaljujući sreći ili nečem drugom što nije povezano uz predanost poslu i teškom radu. Što se tiče tekstova koje sam napisao, riječ je o vrlo plodnom području. Veliki dio onog što sam napisao u knigama iz serije Neanderthal Parallax, istražuje sraz religije i znanosti. Calculating god i The Terminal Experiment su na istom tragu. Tek sam zagrebao pod površinu teme, no pretpostavljam kako ću s istom nastaviti u mnogim budućim knjigama.
Dakle, znanosti religija nije potrebna?
Naravno, osim ako vjeru ne objasniš toliko široko da postane besmislenom. Kad se vjerska predviđanja pokažu netočnim, oprašta im se jer nam je rečeno da su “čudni putevi gospodnji” U igri Monopoly postoji karta za besplatan izlaz iz zatvora. U religiji nalazimo neograničen broj takvih karata i nitko ne može oboriti njezina predviđanja. Religijsko vjerovanje je u potpunoj suprotnosti s vidljivim dokazima, sa znanošču.
Osim što si pisac s punim radnim vremenom, urednik si edicije Robert J. Sawyer, ZF izdanja izdavačke kuće Red Deer Press. Zar ti nije bilo dovoljno ZF-a?
U životu ne možeš pojesti previše pizze, imati previše prijatelja ili se previše baviti znanstvenom fantastikom. Ozbiljno, moj život je sjajan, za život zarađujem upravo na način na koji želim. Pa kome bi palo na pamet zubaru reći – Zar ti nije dovoljno popravljanja zubiju? Znanstvena fantastika je moj život i ne mogu zamisliti dan u kojem bih mogao izgubiti zanimanje za nju.
S čim se osim čitanja baviš u slobodno vrijeme?
O kojem slobodnom vremenu govoriš? Kao i svi profesionalni pisci, većina onog što pročitam je povezana s mojim poslom: Istraživanje, nastojanje da ostanem u tijeku sa novostima u mom polju istraživanja itd..No, kad imam vremena, volim čitati krimiće, poglavito one s psihološkom dubinom.
Tvoji roditelji su predavali na Sveučilištu u Torontu. Predaješ li i ti kreativno pisanje tamo ili negdje drugdje?
Načelno svake godine vodim jednu ili dvije intenzivne ZF radionice, koje traju od četiri dana do punog tjedna. To me ispunjava energijom i zadovoljstvom, a povratna informacija i ocjena koja mi stiže od studenata je vrlo pozitivna, što je svakako lijepo. Svake godine jednu radionicu odradim i u skijaškom centru Banff u državi Alberti, gdje je vrlo ugodno i spokojno i uistinu sam sretan kad sam tamo. Tužna je istina tek da se učenje pisanja ne isplati jer više zaradim ako te dane provedem pišući. Prema tome, dani kad predajem mogu biti tek malim dijelom mog života.
Kako se pisci i ZF u Kanadi uopće može usporediti s američkim i kako vidiš budućnost kanadskog ZF-a?
Kanadski pisci imaju veću sklonost pesimizmu nego američki, malo su manje opsjednuti vlastitom zemljom i imaju malo veću političku svijest. Kanada ima puno zdraviju scenu malih izdavača nego S.A.D, u smislu da dobijamo potporu najvećih knjižara. Žanrovski romani predstavljeni su na književnim festivalima glavne struje, a knjige recenzirane u nacionalnim novinama. Vjerujem da će izdanja poput mojeg, kao i onih Calgary EDGE Pressa, biti značajni igrači u kanadskom ZF-u u skoroj budućnosti. Ipak, većina će kanadskih ZF pisaca nastaviti objavljivati knjige kod američkih izdavača, zato što se tako mogu predstaviti puno široj javnosti.
Kakav je osjećaj biti dekan kanadskog ZF-a?
Tako su me prozvali u novinama The Ottawa Citizen i moram priznati riječ o vrlo laskavoj no i pomalo zastrašujućoj tituli. Ipak, ja prihvaćam odgovornost koja ide zajedno s visokom pozicijom koju uzimam ozbiljno i neprestano pokušavam da na kanadske autore privučem pozornost koju zaslužuju. Uređujem ZF izdanja, predajem, no ima puno drugih stvari koje nisu toliko poznate. Veliki sam poticatelj kanadskog ZF-a. Od osnivanja kanadske regije SFWA pa sve do okupljanja kanadskih ZF pisaca u mom domu, doista nastojim izgraditi zajednicu pisaca Kanade.
Što se zbilo s planovima za ekranizaciju filma "Illegal Alien" koji je planiran prema tvojoj knjizi? Hoće li se na kino platnu ostvariti neko drugo od tvojih djela?
Odličan scenarij za Illegal Alien napisao je Michael Lennick i bili smo na najboljem putu da zaključimo dogovor te da krenemo u produkciju još u prosincu prošle godine, no dogovor je povučen u posljednji tren. Rekli su nam da je projekt previše intelektualan. Scenarist još uvijek traži neke druge puteve i vjerujem da će se iz toga nešto izroditi. U razmatranje su uzete i knjige Hominids, Mindscan i The Terminal Experiment te se nadam da će neki od tih projekata ubrati plodove.
Mnogi veliki svjetski ZF pisci već su bili gosti u Hrvatskoj. Bi li prihvatio poziv na gostovanje u našoj zemlji?
Svakako! Jedan od mojih najboljih prijatelja u Torontu je Hrvat i siguran da bih temeljito uživao u posjeti vašoj zemlji.
Obzirom na trilogiju o nenadertalcima, da li ti je poznat lokalitet pleistocenskog, Krapinskog čovjeka?
Da, naravno. Kad sam obavljao istraživanja za knjige, razgovarao sam i s gospodinom Jakovom Radovčićem iz Hrvatskog prirodoslovnog muzeja, susreo sam ga kad je bio na konferenciji u SAD-u. Lokalitet kod Krapine svakako je jedan od razloga zbog kojih bih želio posjetiti Hrvatsku te se nadam se kako će mi se ta prilika jednog dana i ukazati.
razgovor vodio Slaven Jelenović
Biografija
Robert James Sawyer rođen je 29. travnja 1960. u gradu Ottawa, država Ontario. Kao sasvim mlad, s obitelji se preselio u Toronto. Piše od malih nogu, a u gimnaziji je zajedno s prijateljima čak i osnovao klub za znanstvenu fantastiku - NASFA (Northview Association for Science Fiction Addicts). Kao odrastao, osvojio je gotovo četrdeset domaćih i međunarodnih nagrada od kojih su najvažnije nagrada Nebula za roman The Terminal Experiment 1995, roman Starplex bio je finalist Huga i Nebule 1996, a Frameshift za Huga 1997. U djelima mu se često pojavljuju prave institucije kao što su TRIUMF u End of an Era, Royal Ontario Museum u Calculating God, Sudbury Neutrino Observatory u Hominids te CERN u Flashforward. Sawyer je kum kanadske regije SFWA (Science Fiction Writers of America), a 1998. godine bio je i njezin predsjednik.
Sjećanje
Zdzisław Beksiński 1929 - 2005
ODLAZAK VELIKOG POLJAKA
Danas je teško prepoznati umjetnike iza kojih ne stoji ogromni oglašivački stroj i žalosno je da umru, a da u Hrvatskoj nigdje ne bude niti spomena vodećem čovjeku Poljske moderne umjetnosti. Držite li da ste već vidjeli sve, mogli biste se naći u čudu. Njegovi radovi posjeduju apokaliptičnost Hieronimusa Boscha, Dalijevo arhetipsko snivanje i Gigerovu tehno-secesiju. Beksinski je rođen 24. veljače u Sanoku u južnoj Poljskoj, a u Krakowu, gradu prijatelju Zagreba, studirao je arhitekturu da bi se potom vratio u rodni grad. Kao praktični nastavak studija, nekoliko je godina proveo kao nadzornik na gradilištu što je bio posao koji je mrzio. U to je vrijeme počeo je pokazivati interes za umjetničku fotografiju, fotomontažu, kiparstvo i slikarstvo. Skulpture je izrađivao od materijala koji bi mu se našao pri ruci, a fotografijom je jasno naznačio uznemirujući smjer kojim će krenuti u slikarstvu. Njegovo je slikanje najprije bilo apstraktno, no tijekom šezdesetih godina nestvarni su motivi prevladali. U sedamdesetima je ušao u period fantastike kojem je ostao sve do kasnih osamdesetih godina. Riječ je o najpoznatijoj fazi, onoj u kojoj je nastala većina njegovih zastrašujućih djela prepunih motiva smrti i raspadanja. Iako su bili vrlo mračni, Beksinski je svoje radove uvijek doživljavao s humornim odmakom i nikad im nije davao naslove. Dok je stvarao, obavezno je slušao klasičnu glazbu, a neke radove za koje je smatrao da su previše osobne prirode, sam je zapalio u vlastitom dvorištu ne ostavljajući nikakvog dokumenta o njima za sobom. Beksinski nikada nije posjećivao muzeje ni izložbe. Za makabričnog stvaratelja Beksinskog, znakovite su i njegove posljednje godine. Supruga mu je umrla 1998, a sin počinio samoubojstvo tek godinu kasnije. Sam Beksinski izboden je nožem u svom stanu u Varšavi 2005. godine.
Poezija
Robert Križanović
ZF HAIKU
Duboka tama,
rađa svjetlo života.
Veliki prasak.
Nebo plamti
rojem krijesnica.
O repatice!
Pogled u zvijezde
i fotoni u kosi.
Crna rupa čeka.
Ispod zvijezda
panika do neba.
Vatra guta sve.
Kozmodrom tutnji,
gravitacija stenje.
Odlazi raketa.
Biografija
Robert je rođen 18. ožujka 1965g. u Tuzli. Od malena živi u Zagrebu. Radi u odjelu informatičke sigurnosti u tvrtki od strateške važnosti. U slobodno vrijeme čita nekoliko knjiga odjednom, priprema ljute delicije, prakticira zen i uživa raznorodne umjetničke pojavnosti.
Proza iz prošlosti
Vyacheslav Valentinov Olenkovsky
Rođen je 18. kolovoza 1883.g. u Orenburgu, Rusija. Kao sin jedinac, studirao je u St. Petersburgu, Parizu i Berlinu. Objavljivao je uglavnom poeziju, a svoje prozne pokušaje nikada nije smatrao ozbiljnim, tako osim tragedije Vjenčanja i rastanci u tri dijela te zbirke kratkih priča Rubom sjećanja nije poznata ni jedna druga knjiga objavljena kao cjelina. Od pjesama je najpoznatija fantastična, slobodno se može kazati antologijska zbirka, Putovanja nepreglednim livadama. Kratka priča Ladanje u sumrak koju vam predstavljamo ovom prilikom, pripada njegovim vedrijim fazama iz nedovršene zbirke Nezaboravni dani i druga plemenita nastojanja, a navodno je premijerno bila objavljena u listu Moskovskie Vedomosti. Olenkovsky je tek povremeno slijedio literarne struje vremena i gotovo svi njegovi poznati radovi, obojeni su fantastikom, simbolikom i hermetizmom. Pred smrt je oslijepio od nepoznate bolesti, te je posljednje radove diktirao njegovateljici. Umro je u osvit prvog svjetskog rata od tuberkuloze u gradu Staraya Rusa u 31. godini života.
LADANJE U SUMRAK
Soba je bila široka tek dva i pol metra, a dugačka petnaestak. Za sjedala oko stola se jedva ulazilo. Bio je kraj svibnja, a vrućine su već bile nepodnošljive. Grof Aleksej Melnikov se okrene prema prozoru koji mu je bio iza leđa, a s kojeg je svjetlost kroz zavjese dolazila gotovo vodoravno. Prašina je svjetlucala u trakama svjetlosti prolazeći kroz nekad bijelu tkaninu nalik čipki.
- Može li mi netko objasniti kada će konačno pasti mrak? Ima li znanstvenika među vama?
- Aleksej, pa svi smo učeni ljudi, ja imam i veliku maturu.
Mršavi čovjek s njegove lijeve strane bijaše Ognjen Iliev Melnikov, vječno pijani Aleksejev bratić koji je onako mršav i izboran izgledao barem desetljeće stariji od grofa. Aleksej se bližio šezdesetoj, no zahvaljujući umjerenosti u jelu i piću kao i svakodnevnom jahanju izgledao je izvrsno.
- Odlično Ogi, no, nisi mi odgovorio na pitanje. Sunce je u istom položaju od sedam, a sada je devet sati uvečer.
- Ma dajte Aleksej, pokvarila vam se ura! - Prenemažući će se reče Ognjen Melnikov.
Grof uobičajeno bijaše prijazan čovjek, no već mu odavno postade mučno Ognjenovo pijano naklapanje. Ipak, dobro je znao je da su obiteljski sastanci nužno zlo koje je morao voditi, jer nasljedstvo još uvijek bijaše neraspoređeno. Pokojni je otac Ognjena smjestio među nasljednike imanja, pa sve da je i htio, Aleksej ga nije mogao ignorirati. Ognjenu s lijeva sjedio je Kosja, uvijek nasmiješen novinski magnat iz St. Petersburga, suvlasnik i financijski upravitelj lista Novaja Ekonomika. Za tog se krupnog ćelavog čovjeka u crnoj košulji koji je mirisao na skupocjene sapune govorilo da mu je otac Poljak.
- Jedan moj suradnik stručnjak je za vremenske prilike, siguran sam da će sutra napisati nešto o odgođenom prijelomu svjetla u atmosferi.
- Odgođenom prijelomu svjetla? Prvi put čujem, zar se vaš list ne bavi financijama? Upita Viktor Elniaskus koji je sjedio preko puta Ognjena, s grofove desne strane.
- Znate, imamo i rubriku zanimljivosti kojom nastojimo osvježiti suhoparnost financijskih tema.
- Dobro, ali odgođeni prijelom svjetla, što je to?
Viktor nije morao dugo čekati da Ognjen uskoči sa svojim mudrolijama.
- Pa kažu da tako bude, ako čovječanstvo previše napreduje kao što je to bilo u ovom stoljeću, da tada svjetlost dolazi sa zakašnjenjem jer ne može odjednom osvijetliti sva velika otkrića.
- Ognjen Iliev, molim vas! Budite ozbiljni – Upozori ga carski časnik Fjodor u crvenoj dolamici koji je s živim interesom promatrao Kosju s druge strane stola nasuprot Grofu.
Muškarac sjajne lubanje se nimalo zbunjen nasmiješi i nastavi - Zgodno opažanje Ognjen, no zapravo se pretpostavlja da je zagađenje ugljenom zaslužno za usporavanje svjetlosti.
- Kakvo zagađenje, pa visoke peći su sasvim daleko odavde!
- Ta se rubrika bavi uglavnom nekakvim ljudima sa Mjeseca, zar ne? nastavi Ognjen s podsmjehom koji je prelazio u zarazan pijani smijeh, otkrivajući mu nisku umjetnih zubiju od slonovače koje je napravio kod nekog maura u Marseillu, baš kao da nije nimalo razumio koliko se zamjera čitavom skupu.
- I tako se može reći – Odgovori Kosja.
Mladi spisatelj Elniaskus, iz obijesne se poze dežurnog cinika, zavjerenički nagne prema Alekseju čiju je kćer oženio mjesec dana prije nego li se dobri otac vratio iz Štokholma, sasvim bez njegove privole. - Jeste li čuli Grofe, možda bismo i mi mogli nekakvom zanimljivosti osvježiti ovaj dosadni skup? Siguran sam da majka Melnikova ima podosta pojedinosti iz susjedstva. Grofova majka, iako prilično bistra, bijaše gluha i slabog vida pa se nije ni osvrnula. Ostali su njezinu ravnodušnost pripisali staričinom nerazumijevanju Viktorovog akcenta. Grofovo lice blago zatitra, no ne razvije se u osmijeh. Viktorova žena pod stolom stane suprugu nogu, no on niti ne trepnu već nastavi. - Što se tako uspahireni, djed je umro prije više od dvadeset godina, nisam ja kriv što se složna braća nisu uspjela dogovoriti oko imanja, pa se sad prave kao da oduvijek blaguju zajedno. Ne pretvarajte se da se sad odjednom svi slažete!
Ovaj put upozorenje blagim stiskom podlaktice stigne od grofa osobno.
Gospođica Valentina Sladkova, odnedavno gospođa Melnikova ustane noseći tanjure prema kuhinji, provlačeći se između svekrve Ekaterine Melnikove i zida kao da bi radije odabrala da skine tapete nosom nego da i pomisli na dodir s mrskom joj ženom. Okrenuta leđima ona dobaci kako je doista neobično da od toliko muškaraca još nitko nije dao odgovor niti na neobično stanje sunca kao niti na to kome će pripasti ambar, kome dvorac, kome ljetnikovac, a kome koji i kakvi dijelovi imanja. Da bi smirio stvar, njezin suprug Fjodor Romanov Melnikov, bivši satnik Carske vojske predloži da se pitanje imanja riješi posredstvom Kosje koji je osim medija u rukama držao i mnoge nekretnine, te poznavao stručnjake koji su se time bavili. - A što se sunca tiče, nema toga što vojska neće učiniti da vrati stari poredak! - doda na kraju časnik.
- Ne bih se želio miješati u obiteljska pitanja - reče Kosja - Ja sam ovdje jedini pridošlica, nisam čak ni svojta kao presvijetli Elniaskus te bilo bi nepravedno da podupirem nečiju stranu.
- Ma naravno, naravno - Uglas će svi osim Aleksejeve mlađe braće blizanaca, Nazarija i Nikite koji su stavove morali usaglasiti i prije nego li netko od njih dvojice pusti vjetar. Trenutak potraje tišina, a onda se stariji blizanac, onaj koji nije fufljao dok govori, odluči na istup – Mi naime mislimo da je Kosja izvrstan, a što se tiče sunca proroci su rekli kako će svi griješnici biti kažnjeni. Uzmite recimo..
- Nazarij, ne sad! Nije vrijeme. Usprkos navali bijesa, grof niti ne trepnu, no nije mogao dopustiti da rasprava ponovo ode u smjeru tajnih znakova i predskazanja. Kad nisu govorili o parnim strojevima i narodnim lijekovima, obožavali su predskazanja.
Grofova majka, Svetlana Melnikova ustane od stola i počne pjevati neku staru narodnu pjesmu koja je govorila o žrtvovanju velike neostvarene ljubavi, želeći kako tako svratiti pažnju na sebe. Blizanci se opet stadu došaptavati pa onda ustanu i stadu pjevati neugođeno kao da se u životu nisu vidjeli. Fufljavi blizanac bio je oženjen pa je usprkos pljuckanju pjevao vedro, dok je samac pjevao sumornije, kao da pjeva baladu o izginulim narodnim junacima, pritom često pogledavajući majku i nazdravljajući joj votkom koju uopće nije pio.
- Krasna pjesma, majko – reče Nazarij
- Frekrafna fjefma Nafso! – reče blizanac Nikita
Svetlana uzdignute čaše započne rečenicu o tome kako je sretna da su svi na okupu i da bog poživi dične Melnikove, no pažnja nekako sklizne s njezine malo pogrbljene figure prema ulaznim vratima odakle su se iza teških zavjesa čuli koraci po stepenicama. Ekaterina je nosila novu turu hrane i nastala je grobna tišina. Blizanci, a potom i ostatak proširene obitelji osim grofa Alekseja, lakomo se baciše na hranu. Neko vrijeme se čulo samo mljackanje, a potom grof stade navlačiti zavjese.
- Smeta mi vrućina, čitavo vrijeme mi udara u leđa. Koliko je sati?
Ognjen izvadi džepni sat engleske proizvodnje koji je dobio na kartanju u gostionici Chez Michelle gdje je uglavnom proveo francuski radni staž.
- Skoro će deset, rođače!
- Pa kome se sad pokvario sat? – tiho će grof.
- Deset? – Upita Sladkova koja se bosa vraćala iz kuhinje noseći kristalne čaše za liker.
- Gdje su ti cipele, pa ne hodaš valjda okolo bosa? – razrogačenih će očiju Satnik.
- Već je deset? Kako zaboga, pa vani je skoro bijeli dan! – reče Kosja
Ognjen ustade držeći ruke stisnute u pest uz tijelo - Čekajte malo, kako ćemo riješiti podjelu imanja, pa ne trebaju nam odvjetnici zaboga!
- Vruće je Fjodore, i haljinu bih najradije skinula - reče Valentina namignuvši poskrivečki mladom Elnisaskusu koji je ispio votku i upravo zapalio cigaretu ne skrivajući pogled na njezine gležnjeve.
Blizanci uisti glas izraziše gađenje zbog dima koji im je Viktor namjerno puhao u lice preko ostataka pilećih bataka, a Fjodor izjuri iz sobe lupajući demonstrativno jahačim čizmama po drvenom podu dok mu se prenisko obješena sablja vukla podom.
Mladi spisatelj se nasmije rubom usana – Doista, pitam se dokle će trajati ova vrućina. Čini mi se nepodnošljivom, zar ne gospodine grofe? Čini se da ovo sunce nema nikakvu namjeru zaći.
- Tako je – Složi se Kosja, praveći se kao i uvijek da nije čuo posprdni ton u Viktorovu glasu.
Ognjen stade puhati i stenjati - Možda je doista tako, no kako ćemo dovraga podijeliti imanje? Nitko mu ne odgovori. Razgovor se smirio i čak su i ptice vani utihnule. Nije se čuo ni najmanji zvuk. Jedino je zveket kristala i srebrnine te povremeno sipanje vode remetio mir. U sobu tiho uđe satnikov sin iz prvog braka. Petar, koji je odmalena nosio debele naočale imao je prašnjave ruke i krastava koljena.
- Ima li limunade? Vruće mi je.
Grof ga pozove k sebi, natoči mu veliku čašu, pa ga posjedne na krilo. – Petre, jesi li vidio nekog vani?
- Nema nikoga, svi spavaju.
- Kako znaš da spavaju?
- Pa vani sam od pet sati, a najčešče sam doma već oko sedam. Danas nisam ni znao da sam zakasnio dok Vanjin otac nije došao po njega vičući i psujući kao da je kraj svijeta.
- A što si ti napravio?
- Pa mene nitko nije tražio pa sam sjedio na našem drvetu još neko vrijeme. Kad mi je dosadilo vratio sam se doma.
- Dobro onda. Idi sad gdje hoćeš, ali ne udaljavaj se od kuće!
Petar ustade pa s limunadom tiho sjedne u naslonjač na drugom kraju prostorije. U velikom tamnom naslonjaču, kao i ispred tamnih zastora koji pokrivali zidove u čitavoj prostoriji osim na prozoru, izgledao je još i manji nego inače. Držao je šarenu krpenjaču i zurio u pod.
Grof ustane i glasno predloži da se krene na put, jer već je kasno, a put je dug.
Majka Melnikova ga pogleda i stade vikati – Gdje ćeš ti Alek? Još uvijek je dan, domaćini bi se mogli uvrijediti. Ekaterina zaklima glavom u znak dobrohotnog odobravanja, a Valentina stade okretati očima lupajući se dlanom po čelu. Ognjen potom svima natoči votku tražeći neki razlog za nazdravljanje u mrmljanju sa samim sobom.
Odjednom, Satnik Fjodor Romanov Melnikov utrči u prostoriju. – Nema konja! K vragu i bijesu, nema konja! Ekaterina skoči na debele noge i uhvati ga za ramena
- Kako to misliš nema konja. Ko mi je ukrao konjeee?
- Zar ste s njima mislili u kobasice da se toliko uzrujavate? Pripito će Elniaskus dok je nešto bilježio nalivperom u crnu bilježnicu. Pepeo mu je padao po papiru, miješajući se sa tintom u neodređenu gustu kašu.
Grof uhvati Viktora za podlakticu, a supruga ga novom cipelom svom snagom udari po nozi. Ognjen počne ridati od smijeha, nagnuvši se stolcom na zadnje dvije noge, koje su sve usprkos njegovoj mršavosti puknule uz jedva čujni prasak. Kad se našao na podu, nitko osim grofa nije žurio da mu pomogne. Ognjen je bio neželjeni nasljednik, onaj kojeg se sve da su i htjeli nisu mogli riješiti pukom željom, pa je Melnikovima ovakav razvoj događaja sasvim išao na ruku.
- Ne miče se - reče grof.
- Mrtav jeeee! Povikala je Svetlana Melnikova. Dajte da se sad dogovorimo oko imanja, svakom jedna trećina i gotovo.
Grof stade kopati po prsluku - Moram zabilježiti vrijeme smrti, moram zabilježiti..Ah dovraga pa nije moguće?
- Što, što? Upitaše blizanci istoglasno
- Pa već je jedanaest navečer!
Ekaterina stade lupati dlanom o dlan gledajući u plafon. Rozete pri vrhu bile su potamnjele od starosti i duhanskog dima. - Jedanaest navečer, a još se niste dogovorili oko najobičnijeg ambara i kuće. Pa pobogu, zar vam nije dovoljno velika? Zašto sam uopće ispekla ovoliko pilića?
- Da, da , rekoše blizanci, mi mislimo da bi..
- A što, a što? Jedva je dočekala Svetlana.
- Još uvijek je dan!
Pljuckajući duhan koji mu se zadržao među zubima zajedno sa ostacima hrane, Mladi spisatelj Viktor Elnisaskus nagne se prekriženih ruku na stol ne mareći što mu se košulja na laktovima uvaljala u proliveni umak od borovnica. Osjećao je da je već poprilično pijan, no niti štucanje niti nagon za povraćanjem nije ga spriječio da se okrene prema Svetlani Melnikovoj i naglašavajući svaku riječ grimasom slogovima kaže - Ne samo da je dan, nego je isti onaj dan kakav je bio kad ste zasjeli za ovaj stol, a guzice su vam još uvijek usrane, samo sada još bolje smrde vi jedna bando lešinarska. Mater familias se odupre šakama o stol dok joj je iz kuta usana frcala slina - Ti mala svinjo! Tebi je ovo zabavno! Baš te briga jer ti uopće nije stalo do ničega, da je riječ o tvojem imanju.. Ekaterina, potjeraj ga van iz ove časne kuće! Zar ćeš mu dozvoliti..
- Da znamo koliko je časna, toliko da si već svima javno poželjela smrt. Babetino odvratna, misliš da ne znamo da svima laješ što se događa u vlastitoj obitelji. Ja sam možda odvratan jer javno kažem što mislim o vama, ali vi, pa vi opanjkavate vlastitu i najbližu krv! Da samo znate što su mi u Novgorodu rekli o vama, šutjeli biste do smrti!
- Ovog puta suprugina ga cipela nije ni dotakla. Lidija Aleksejeva Elniaskus više se nije mogla praviti diplomatičnom kao grof Aleksej, već se potiho, no vrlo veselo i iskreno smijala. Grofova ruka ponovo se nađe na Viktorovoj podlaktici, no, bez rezultata. Neka čvršča metoda nije bila grofov stil, sa svima je postupao u rukavicama. Donja usna Svetlane Melnikove prekrila je gornju dok su je Nikita i Nazarij tješili gladeći je svaki po jednoj ruci. Činilo se da se čuje tiho ridanje.
Kosja izroni ispod stola gdje se predugo pravio da veže cipele pa reče – Doista zanimljivo, ovaj će sumrak svakako biti vijest dana!
Viktor ga upita - Kojeg točno? Pa ni ovaj nikako da završi - reče, pa se opet započne smijuljiti.
Jedva čujan glas jedanestogodišnjaka utopljenog u dubokom naslonjaču dobaci da je možda riječ o polarnoj svjetlosti. Valentina bez riječi natoči liker prisutnima, a njezina se svekrva ulovi za glavu pa stade ridati nešto o prokletstvu Melnikovih, blizanci istom kazaše dada pa bez ičijeg odobrenja započnu smjelo verglati o proročanstvu nekog sveca o kojem su čitali u knjigama. Još uvijek pod utjecajem bratićevih riječi o tome kako mu ura ne ide točno, grof se sagnu pa pokuša iz mrtvačevog džepa iščeprkati njegov sat da provjeri točno vrijeme. Odjednom, mršava ga ruka zgrabi za zapešče, na što grof skoči kao oparen. Ispod stola izroni nacereni Ognjen, živ i zdrav kao da se ništa nije dogodilo.
– Mrtvac živom nije drug, a meni se još malo govori s vama. Imate li konačno prijedlog koji će dio imanja pripasti meni?
Nakon što su došli k sebi od užasa, Ekaterina reče ne, blizanci nnneee, grof i Kosja slegnuše ramenima, Viktor i Lidija se nasmiju, Valentina isto, a Svetlana i Ekaterina mrzovoljno gledaše u prazno. Časnik Fjodor Romanov ustane u stav mirno pa svečano reče – Dakle, Ognjene, mislim da je odgovor ne.
-Bez razmišljanja Ognjen uzvrati - A što je bilo s konjima?
Viktor jedva dočeka - Već toliko sjedimo ovdje da je Ekaterina odlučila jednog maznuti po glavi pa ga podvaliti pod piletinu, zar ne? A i votka mi se čini razvodnjenom.
- Ti malo smeće! Da nema punca, ne bi ti došao niti blizu ove kuće!
- Ne bih, ne bojte se. Nemam ja vremena za vaše vječne teme. U St. Petersburgu me čekaju kurve i kavane!
Svetlana i Ekaterina u isti glas povikaše - Svinjooo!
Petar ustane iz naslonjača, okrene im leđa i krene prema stepenicama. - Ja se idem igrati van. Vi se samo svađate, ne mogu više.
Ovaj put Ekaterinin se bijes usmjeri na Petra – A gdje ćeš ti malo kopile?
Valentina zausti da nešto kaže no posinak je preteknu - Pa još je dan bako.
- Dat ću ti ja još je dan, prošla je ponoć!
Kosja pomirljivo spomenu kako je on u obitelji imao prirodnjake te da će netko sigurno objasniti kamo je nestala noć, no nitko se ne osvrnu na njegove riječi. Karpovljev portret Melnikovih na zidu, bilo je zadnje što je Grof Aleksej Melnikov zapazio prije nego li je zajedno s Petrom krenuo prema stepenicama. Popio je čašu vode, uzeo loptu, pa izašao na travom pokriveno dvorište. Nigdje nije bilo nikoga, vladala je potpuna tišina. Duboko je udahnuo pretopli zrak koji mu se istom učini ponešto rijedak. Potom se sjeti stare ljubavi, prekrasne plavojke iz Orenburga i kako je sve moglo biti drukčije da je ostao s njom. Sunce se nije micalo s obzora, tek je izgledalo nešto manje. Iza male šume koja je okruživala kuću, bilo je jezerce, a dalje su se protezala nepregledna žitna polja. Grof dobaci krpenjaču Petru. Bilo je najljepše doba dana.
S ruskog preveo Florijan Laumprtekl
Film
"V" ZA VJERODOSTOJNOST
Možda baš i nisam odrastao uz Vendettu, kao što je bio slučaj s Batmanom ili izvornim Bladeom, no debeli staž konzumenta stripa i profesionalno iskustvo u recenziji filmova daje mi veselu zadaću da se pozabavim filmom. Nabavio sam većinu originalnih "V" stripova i odmah na početku i bez teoretizanja moram reći – Ekranizacija je vjerodostojna i to ne mogu poreći niti najzagriženiji obožavatelji stripa. Tako bi samo potvrdili domaći sindrom u kojem svaki Štef sa šanka zna kak' bi složil vezni red. Štefeki ne igraju nogač, a filmski kritičari, fektaroši osrednjih bijelih vina, ne špilaju u Hollywoodu. „V“ for Vendetta je vrlo, vrlo dobar film, bez obzira na to koliko vi mislili da biste ga složili bolje. Nema potrebe da sad sa IMDB-a, izvlačim trivijalnosti, goofove i tehničku zadaćnicu čitavog projekta, jer me uopće ne zanima ima li ili nema ploče u Jukeboxu koju „V“ pušta ili na što je zapravo onaj stariji brat Wachovski mislio dok je radio na projektu.
Vratimo se stoga onome čemu treba dati pozornost, samom liku i djelu narodnooslobodilačke borbe mračne budućnosti. Zašto mi se dopada gospodin „V“? Pa čovjek je štemer sa smislom za teatar. Kako da vam ne bude simpatičan lik iz crtića koji se stilski bori protiv korumpiranih političara, a njegova snaga nije u kriptonitskom punjenju, zrakama smrti ili druidskom napitku. Njegova snaga leži u o onom što spominje pri kraju filma, a to je da je teško ubiti ideju i naravno, njezinu personifikaciju u tamnom plaštu s maskom. Suština i poruka stoji u legendarnom dijalogu između negativca Creedya i glavnog junaka;
- Die! Die! Why won't you die?... Why won't you die?
- Beneath this mask there is more than flesh. Beneath this mask there is an idea, Mr. Creedy, and ideas are bulletproof.
Angažirani pajac koji bodežima barata bolje nego beštekom, a Shakespeara i druge klasike zna naizust. Sjajno. Zašto film funkcionira? Kakvo pitanje. Pa..Svi smo mi gospon Vi. Ili bismo htjeli.
Glazba
SIGUE SIGUE SPUTNIK - SPACE PIRATE (2001)
Govoriti o znanstvenoj fantastici u glazbi i zaobići Sigue Sigue Sputnik bilo bi nepošteno. Oni možda nikad neće biti zapamćeni kao ozbiljni autori, no ako su filmovi kao "Napad zelenih čudovišta iz treće galaksije" spomenuti u kojekakvim leksikonima tada su i SSS svakako zaslužili počasno mjesto u svakoj enciklopediji znanstvene fantastike. Kraljevi digitalnog trasha, zločesta djeca pred - techno ere i danas su najpoznatiji po strojnično ritmičnoj Love missile F1 -11. Ikonografija nafrakanih dečki za koje Elvis nije umro već živi u kibernetskom svijetu gdje nosi roza irokezicu i opći s računalom, vrhunac su i koncentrat živopisnih i dekadentnih osamdesetih godina. SSS koji su ime preuzeli od Moskovske ulične bande, opsjednuti su tehnologijom budućnosti, pop konzumerizmom i Japanom kao živućom scenografijom njihovog svjetonazora. Nije čudno da im je jedan od najpoznatijih live albuma upravo onaj Live in Tokyo. Obzirom na većinu kompozicija, njihova bi se angažiranost mogla proglasiti porno - utopizmom, no i bilo kojim drugim izmom sa cyber prefiksom. U strateškoj promociji SSS, puno prije nego li je uopće završen prvi album, prste je imao veliki Malcolm McLaren, čovjek koji je od kraja sedamdesetih podržavao sve napredne glazbene projekte.
Album Pirate Space odabrao sam ponajviše jer riječ o posljednjem albumu autentične Sigueove ideje iako je posljednji album Ultra Real datumom najsvježiji. SSS je tematski uvijek naginjao znanstvenoj fantastici, iako je počesto bilo riječi o ironijskom odmaku, kao u slučaju albuma Sci-fi Sex Stars, a to je nešto čega je u posljednjem albumu barem deklarativno nedostajalo. Naslov prve žestoke kompozicije je Welcome to the 21st Century što nas odmah podsjeća na poznati refren o svemirskom kauboju s početka njihove karijere iako se i Jamiriquai u međuvremenu poželio glamurozno ugurati u kategoriju jahača rumene maglice. Vraćanje korijenima? Možda, no da ne idem u nepotrebnu pojedinačnu raščlambu svake komp/o/-zicije, naglasit ću samo najvažnije. Muški vokal još je uvijek nalik na onaj Petea Burnsa. Album Space Pirate ponešto podsjeća i na Idolov Cyberpunx, što nas obzirom na njihove zajedničke korijene u grupi Gen X ne treba čuditi. Uz naznake techna i trip hopa, na albumu se naziru i korijeni crne glazbe poput sekvence gotovo istovjetne Whodinievoj mitskoj temi Five minutes of funk. Ženski vokal oponaša dramsku cmizdravost Shirley Bassey, a uz obavezne goropadne solaže na električnoj gitari /sintesajzeru/, uz frenetični su ritam, njihov zaštitni znak. Pojedini glazbeni aranžmani i efekti čine se sasvim dobrom pozadinom za Atari igrice od prije dvadesetak godina, a ne treba ni spominjati kako sve vrvi od samplova svega i svačega. Za kraj, tek da potcrtam ultimativnu perverznost i domišljatost očerupanih predstavnika Britanskog cyberglama. Oni u podlogu Space Pratea nisu stavili govor političara, ili propucali vokale kroz vocodera. SSS su se dosjetili ekstravaganciji sasvim sebi nalik. U podlozi jedne od kompozicija je Stephen Hawking. Za kraj je možda tek još interesantno spomenuti kako Tony James, čovjek koji je osnovao SSS i patentirao Sigueov Space Bass, a jedno kraće vrijeme čak svirao i u Sisters of Mercy, danas svira u kontroverznom bandu Carbon Silicon. Čini se kako svakom cirkusu, pa i SSS-u, jednom dođe kraj. Ako ikad snime remake Tamne zvijezde, Sputnik je sasvim dobar kandidat za temu surfanja na komadu svemirskog broda.
Knjiga
Anne Simon
THE REAL SCIENCE BEHIND THE X-FILES
Simon & Schuster Paperbacks
Štivo za ljetne dane kada bi se trebali odmoriti možda ne bi trebala biti ozbiljna studija gotovo nevjerojatnih događaja koje smo pratili u napetim epizodama, moram reći kultne serije X Files, no malo je onih koji će ovo štivo tako doživjeti. Jedan od razloga svakako je činjenica da je knjigu napisala Dr. Anne Simon, znanstveni suradnik na istoimenom TV projektu, koja je itekako imala na umu da u dvjestotinjak stranica interesente prvenstveno obavijesti o mogućoj pozadini pojedinih teza iz serije, a ne da pred njih postavlja pretencioznu zadaćnicu koja će u pitanje dovesti čitateljevu inteligenciju. Iako se njoj kao istraživačici s University od Maryland teško može osporiti autoritet, baš kao i nekim od njezinih mnogobrojnih suradnika sa sveučilišta Columbia i Massachussets. Podnaslov knjige je Mikrobi, meteoriti i mutanti što neobavještenom namjerniku, iako je takvih u ovom slučaju prilično malo, odmah dade naslutiti kojim se tematskim osnovama knjiga kreće iako je u slučaju podnaslova najprije riječ o igri riječima glavnih uporišnih točaka studije, svojevrsnom hooku, a ne potpunom opisu opsega tema. U knjizi između ostalog možete pročitati o tajnovitom genetskom naslijeđu čovječanstva, o čudnoj DNA od koje vam mogu narasti paukove noge, o uzorku stijene ALH84001 s Marsa koja možda krije tragove onozemaljskog života, o južnoameričkim larvama koje se razmnažaju pod kožom, o sporama iz grotla vulkana, te o majmunima kojima otpadaju repovi itd Chris Carter , tvorac serije koja kroz devet sezona isprepliće teorije zavjere, otmice izvanzemaljaca, zakulisne igre unutar FBI-a i protagonistove osobne dvojbe možda nije ni slutio koliku će pozornost publike podignuti njegovo remek djelo, jer prema TV Guideu, serija X - Files je nakon Star Treka bila najgledanija. Konačno Carter je i osobno napisao uvodnu riječ knjige. Možemo tek pretpostaviti kako mo ovakvi projekti mogu samo dobro doći. Naravno osim novim teorijskim djelima o sadržaju serije, najviše se od svega nadamo desetoj sezoni.
Igra
EVE online
Ipak moram popustiti dojmu koji igra EVE Online ostavlja. Nakon prilično nagovaranja nekolicine prijatelja, morao samo popustiti i barem djelomično ispitati o kakvoj je igri riječ. U početku mi je sve skupa izgledalo malo napuhano, no kako sam se više upoznavao s igrom, moje se mišljenje stubokom promijenilo. Čini se kako je doista riječ o istom, revolucionarnom obrascu koji je na moju generaciju, tada šesnaestogodišnjaka, imala igra Elite s Commodorea 64. Netko bi mogao reći kako se takvo što ne može uspoređivati, no držim da je uglavnom riječ o mladim ljudima, blagoslovljenoj generaciji koja današnji računalni razvojni stupanj uzima zdravo za gotovo. Njima će se za dvadeset godina smijati neka nova generacija koja će letjeti svjetovima koji će se teško moći razlikovati od stvarnosti. Ipak, ono što Elitu suštinski razlikuje od EVE online je činjenica da je EVE tzv. MMORPG. Druga, velika, no nimalo popularna činjenica jest da se EVE svemir plaća. Istina, nije riječ o sumi koju si čovjek ne bi mogao priuštiti, no već sama pomisao na rentanje serverskog vremena i prostora, većinu će natjerati da razmisle o tome kako je investiranje u ceker kojim se mini toranj može odnijeti do najbližeg LAN - partya puno bolja investicija. Iako je EVE poprilično dobro osmišljena, koncepcijski nema nekih posebnosti. Kupi svemirski brod, trguj ili ratuj, daj sve od sebe da se priključiš nekom udruženju, korporaciji ili onome tko ti već može pomoći u gustom granju. Zvjezdani navigatori i avanturisti, ovo je pravi odabir za vas. U igru se dokraja nisam upustio samo zato što znam da onda ništa drugo ne bih stigao. EVE je sjajna, no ni svijet oko nas nije toliko loš. Naravno, sve to ipak ovisi u kojem se svijetu bolje snalazite
Godina druga, broj 2
SADRŽAJ
Uvod
Proza iz prošlosti
Uvod
ELEKTRONSKI PERGAMENT DRUGI
Naravno da je sve moglo bit zgotovljeno u siječnju, samo da sam se na vrijeme sjetio pripremiti materijale. Kao što to obično biva, stopedeset drugih stvari mi je bilo na prvom mjestu. Ipak, BP se pomalo uprizoruje na novom elektronskom pergamentu kao ezine u jako sporom nastajanju.
Proza iz prošlosti
Eduardo Francisco Noriega
Rođen je u Antofagasti, Čile, 1901.godine. O njegovoj mladosti nema dovoljno podataka osim da ga je odgojila majčina sestra Isidora. Nakon završenog studija na Faculta de Filosofía y Humanidades u glavnom gradu Santiago de Chile, Eduardo kratko vrijeme putuje Bolivijom, Argentinom i Urugvajem o kojima piše životne crtice Pod južnim nebom. Već 1921. godine završava čak tri knjige poezije (Muhe na notnom zapisu, Prelazak u onkraj i Srce, parobrod i druge drage pjesme ) koje je napisao jednu za drugom, te objavio odjednom. Već slijedeće 1922. godine započinje sa svojim najpoznatijim iako pomalo zanemarenim djelom Trajna sjeta kojeg s prekidima piše sve do početka drugog svjetskog rata. Naravno to nisu sva njegova djela, no obzirom na opus i nebrojene kratke priče, nema ih svrhe ovdje sve nabrajati. Naslučujući zveckanje oružjem u domovini, već u kasno proljeće 1924. odlazi u Europu. Najprije boravi u Parizu gdje pomaže nepokretnom prijatelju slikaru objavljujući istodobno kratke priče pod pseudonimima. Pored nedugog boravka u Parizu, o njegovom boravku u Europi govori još samo anegdota u kojoj se u osvit Španjolskog građanskog rata navodno družio s Pablom Nerudom. Priča koju ovom prilikom predstavljamo iz njegovog je ranog razdoblja, crtica koju je napisao u sano pola sata u razdoblju dok je boravio u Montevideu u kojem je živio s arhitekticom Magdalenom Flores. Pretpostavlja se da je priča Čovjek iz posljednjeg reda treća iz zbirke Kiše s one strane, a koja je nastala kao odraz tuge po nasilnoj djevojčinoj smrti. Sam pisac umro je u rodnom gradu za radnim stolom 1953. godine od srčanog udara dok je pisao ogled o transatlantskoj književnosti za pjesnički zbornik Gorrión.
ČOVJEK IZ POSLJEDNJEG REDA
Bila je kasna listopadska večer kad sam se vraćao s premijere neke grozno zapetljane drame kojoj se čak ni sad ne mogu sjetiti naslova. Jedina je prednost bila u tome što sam sjedio u posljednjem redu parketa potonuvši u malo prevelik srednje dugačak kaput, baš kao što bih kod kuće s užitkom potonuo u naslonjaču čitajući Lavoslava pl. Ivanova. Tu je bilo udobno kao u izmaštanom, romantiziranom grobu, osim što mi je u tom kaputu bilo sasvim pretoplo. No to je bilo moje praznovjerje, jedna od mojih prislinih radnji. U posljednjem redu do vas nisu dolazila svjetla iznad bine, kašalj se uglavnom čuo iz prvih redova gdje su dame prekrivale noseve šalovima, štiteći se od naglo probuđene prašine rekvizita, a zvuk je bio donekle prigušen, pa su čak i pucnjevi iz nemilosrdne scene kada Grof De Laubell mahnita revolverom (pa ubije ženu pa sebe), bili podnošljiviji. Nadalje, na ovom mjestu nije bilo ni poznanika, jer svi su sjedili naprijed kako bi se prije predstave i za vrijeme pauze mogli okretati i pokazivati se ostatku publike kao da su u najmanju ruku i sami zvijezde teatra Excelsior Splendid. Bile su to uglavnom dame od pedeset godina naviše, neke s previše pudera, neke s premalo oblina i sve redom s ogromnim mrežastim šeširima koji su baš kao i ova užasna predstava bili hitom sezone i glavnom temom gradske promenade. U zadnjem redu nalazio se i mladić koji bi mi za sitan iznos uvijek poskrivečki donio rakiju iz predvorja kazališta, a moji susjedalnici bili su mahom djeca, omladina ili zalutali znatiželjnici koji su u zadnji čas došli do karte - dakle nitko tko je u meni mogao prepoznati autora prošlogodišnje uspješnice Kamelije zauvijek i nekoliko asistencija na dijalozima uprizorenih djela starih majstora. U svakom slučaju, u zadnjem redu sam imao svoj mir, no istodobno vrlo dobar pogled na zbivanja na sceni.
Kad sam se dakle te kasne listopadske večeri vraćao domu, pri prelasku sam ceste gotovo smrtno stradao. Odskočio sam kao oparen! Jedna kočija s konjima je projurila pokraj mene prošavši tako blizu da sam bio uvjeren kako bih bio smrvljen kopitima i kotačima da nisam hitro koraknuo unatrag. Usprkos mojoj vještini, kola su mi otkinula komad kaputa koji se valjda zakvačio između dasaka kočije i metalnih okova koji su ih rubili. Najprije pobjesnih, no shvatih da me upravo ta silina kojom je kočija prošla cestom spasila od trenutne smrti, jer da je kočijaš samo malo manje tjerao konje, kaput bi me povukao zajedno s kolima! Stajao sam nasred ceste zagledan u kočiju koja je jurila dalje pa na tren pomislih kako je riječ o doista neobičnom tipu kola kojeg još nisam vidio na otvorenom putu. Djelovala su nekako malena i prekrhka za brzinu kojom ju je bijesni čovjek tjerao. Izgledala su gotovo kao kazališni rekvizit. Te večeri dugo nisam mogao zaspati razmišljajući odakle su se tako brzo stvorila kola i kako je sudbina čudna stvar. Ubrzo zatim ulovila me kiselina u želucu pa sam popio lijek I stao razmišljati o predstavi sve kako bih brže zaspao. Ipak, od tog sam trenutka postao prestrašen i plah te neprestano razmišljao o tome što se sve moglo dogoditi da sam pao pod njih. Moja su razmišljanja uskoro postala opsesivna do te mjere da se nisam usuđivao niti sam preći cestu, a godinu kasnije srce bi mi zatreperilo na samu pomisao o mogućem razvoju događaja i što bi bilo da sam umjesto jednom ulicom krenuo drugom u kojoj bi mi recimo na glavu pao led sa krova ili me za sitniš orobio kakav razbojnik. Moja se opsesija hranila strahom pa je počela rasti u nevjerojatne proporcije. Ujutro bih se tako na primjer dugo pitao što učiniti najprije da se izbjegne bilo kakva nezgoda. Srce bi mi pritom udaralo kao ludo pa sam se silio misliti na druge stvari, razmišljanja o vjerojatnosti nasilne pogibije bila su jača. Liječnik mi je prepisao nešto za smirenje, no i terapija je imala svoj kraj, a kako sam se i omamljen, bez nekog pretjeranog straha bavio kalkulacijama o vjerojatnosti stradanja pod određenim okolnostima, bolest je nakon svršetka farmakološkog liječenja postala toliko intenzivnom da sam se nalazio u stanju stalnog straha i užasa. Sjećam se, jednom sam se vratio kući s novim komadom kojeg nisam predao upravitelju, samo zato jer sam čitavog jutra pribojavao kako će se stepenište koje je vodilo prema upravi teatra na drugom katu popustiti i kako ću umrijeti zatrpan ciglom i kamenom. Nedugo zatim prestao sam se i hraniti od bojazni da se nečim ne otrujem sve dok mi se negdje u siječnju, srce premoreno stalnom napetosti i pothranjenosti nije zauvijek zaustavilo. Nešto kasnije oko rake se naguravalo stotinjak ljudi kojima je sprovod bio izlika za čašicu i naizgled željenu raspravu o liku i djelu preminulog autora. Svaki je od njih nešto mrmljao u bradu, više zbog održavanja formalne žalobne naravi događaja nego što li su doista imali potrebu po posljednji se put obratiti pokojniku. Službeni je govor poznanika završio još tamo gore na početku pošljunčanog groblja, a reumatični svećenik mrzovoljan od vlage i neuobičajene gužve nabrzinu je izrecitirao i izmahao potrebno zasigurno psujući tiho griješne boeme. Navirivao sam se iz posljednjeg reda baš kao da ću nešto I vidjeti, kao da se tamo na dnu brijega gdje se gusnula duga kolona doista i ima što za vidjeti osim smrtnog sajma. Jedna djevojka u ljubičastoj haljini okrznula me ramenom gledajući kroz mene. Bila je to glavna glumice moje prve i jedine predstave, a nije me niti pozdravila. Neobično, no ja kroz ljude nisam mogao vidjeti, jer čak i u smrti nepravda je bila velika. Prije nego li sam poželio zauvijek poletjeti, bacih još jedan pogled na gomilu okupljenu oko kolica koja su mi bila toliko poznata. Na lijesu s vanjske strane još je uvijek stajao komad otrgnutog kaputa. A onda, nešto me zgrabi i odjurih u svemir osječajući kako sve brige svijeta nestaju zauvijek, no čak i u Njegovom svemiru imao sam poderan kaput.
S španjolskog preveo Valerie Bonavera Estevez
_________________________________________________________________
1. LIPANJ 2006.
Godina prva, broj 1
SADRŽAJ
Uvod - Elektronski pergament
Prilog uz uvod - Pulsar, svemirski svjetionik
Interview - Robert J. Sawyer - Pizze, prijatelja i ZF-a nikad previše
Sjećanje - Zdzisław Beksiński - Odlazak velikog Poljaka
Poezija - Robert Križanović - ZF Haiku
Proza iz prošlosti - Vyacheslav V. Olenkovsky - Ladanje u sumrak
Film - "V" za vjerodostojnost
Glazba - Sigue Sigue Sputnik - Space Pirate
Knjiga - Anne Simon - The Real Science Behind X-Files
Igra - EVE Online
Uvod
ELEKTRONSKI PERGAMENT
Dragi posjetitelju, Na zaslonu tvog računala je elektronički fanzin Binarni pulsar, glasilo neformalne Udruge Radikalne Stvarnosne Alternative. Ime fanzina odabrano je jer će izlaziti dva puta godišnje, u lipnju i prosincu. Do kraja mjeseca lipnja 2006. cjelokupan sadržaj prvog broja ezinea bit će dostupan na Internetu. Printano izdanje još je u razmatranju. Kako nije riječ o web arhitekturi već o slobodnom blog servisu, slobodni urednički naputak za čitanje glasi one scroll fits all. Valjda već svi imate kotačiće na miševima. Ne razumijete li što vam želim reći, predstavite si beskonačni pergament. Dobru zabavu!
Prilog uz uvod
PULSAR, SVEMIRSKI SVJETIONIK
Krajem šezdesetih godina XX stoljeća, otkriće pulsara izazvalo je priličnu pažnju. Najprije su smatrani za signale “malih zelenih”, pa su na sveučilištu Cambridge čak razmatrali kako bi za ljudsku vrstu bilo najbolje da se dokazi o signalu unište. Periodični su izvori ubrzo pripisani brzo rotirajućim neutronskim zvijezma – pulsarima. Pri okretu pulsar odašillje elektromagnetski signal na način na koji svjetionik odašilje svjetlo na pučini. Binarni pulsar jest pulsar “u društvu”, a najčešče je riječ o drugom pulsaru, bijelom patuljku ili neutronskoj zvijezdi. Prvi binarni pulsar PSR 1913+16 , otkriven je 1974. godine radio teleskopom Arecibo u Puerto Ricu. Kumovi otkrića bili su Joseph Hooton Taylor Jr. i Russel Hulse pa se prema njima taj pulsar danas zove "binarni pulsar Hulse-Taylor". Taylor je opažanja na otkrivenom pulsaru upotrijebio kako bi potvrdio teorije vezane uz učinak gravitacije, a koje je prvi predvidio Albert Einstein. Za otkriće pulsara, Taylor i Hulse su 1993. podijelili i Nobelovu nagradu. Deset godina kasnije, međunarodni tim stručnjaka pod pokroviteljstvom opservatorija Jodrell Bank, otkrio je prvi potvrđeni dvostruki pulsar PSR J0737 – 3039A i B, a početkom ove, uz pomoć najnovijeg ALFA sustava radio osmatranja s Areciba, otkriven je i najmlađi binarni pulsar, J1906+0746, za kojeg se smatra da je star tek oko 112.000 godina.
Interview
Robert J. Sawyer
PIZZE, PRIJATELJA I ZF-a NIKAD PREVIŠE
Kažu da je tvoja web stranica jedna od najstarijih na Mreži i da je među piscima znanstvene fantastike još uvijek jedna od najboljih.
Poznato je da sam prvi među ZF piscima imao web stranicu. Site je online od 29. lipnja 1995.g. i mnogi kažu da je riječ o jednoj od najboljih stranica među piscima znanstvene fantastike. Britanski ZF magazine Interzone proglasio ju je najopširnijom živućom žanrovskom stranicom jednog pisca. Ono što moju stranicu čini drukčijom jest činjenica da ona nije isključivo o meni, iako naravno, tamo ima puno stvari o mojim knjigama i mom životu, no i hrpetina materijala o tome kako pisati, o spekulativnoj znanosti, futurizmu i drugom. Pri posljednjem zbroju, stranica je imala preko milijun riječi.
Da li je osvajanje Huga za knjigu "Hominids" 2003.g. bilo dovoljna zadovoljština da nadoknadi gubitak nagrade u korist ne-ZF knjige "Harry Potter" u 2001.g?
Nije na meni da govorim loše o Harry Potteru! Pod određenim okolnostima i fantasy i ZF se uklapaju za nagradu Hugo. Mislim jedino da postoji nepravda jer imate svjetsku nagradu isključivo za fantasy kao i za horror, no takvo nešto ne postoji i u kategoriji znanstvene fantastike, što je očigledno loše za žanr. Još uvijek sam najsvježiji dobitnik Huga za znanstvenu fantastiku, no rekao bih da postoje dobre šanse da i ove godine Huga osvoji fantasy djelo - Niti jedno ZF djelo nije došlo u žižu svjetske nagrade još od 2003.g. Osvajanje Huga jedinstveno je u mojoj karijeri zbog čega sam vrlo sretan. Za razliku od osam prijašnjih pokušaja do tad kada sam bio samo nominiran. No dobro, kaže se da je već i nominacija za tu nagradu velika čast i ona to doista i jest.
Da li bi ZF i Fantasy konvencije trebale biti odvojene?
Nikako. POSTOJI različito čitateljstvo, a mnogima interesi pokrivaju oba žanra, tako da bi odvojene nagrade doista mogle biti neodgovarujućim. Nitko ne želi osvojiti nagradu samo zato što su uvjeti natječaja bili takvi da polje natjecanja učine pretijesnim. Nagrade kao što je naprimjer “Najbolji ZF roman za autora iz Nove Engleske preko pedeset godina starosti” su besmislene.
Jesi li doista posvećen "hard-core" pisac ZF-a? Da li bi pod određenim okolnostima napisao epski fantasy?
Ne, to me jednostavno ne interesira. Da me zanimao samo novac, postao bih odvjetnik. Znanstvenom fantastikom bavim se iz ljubavi. Pisao sam kratke fantasy priče, uključujući i neke na koje sam vrlo ponosan. (priča Iznad svega dobitnica je nagrade Homer, Pekinški čovjek nagrade Aurora, a finalist nagrade Bram Stoker bila je priča Pali anđeo.) U kratkoj formi uživam u mnogim žanrovima i nesumnjivo ću opet pisati kratke fantasy priče, no što se tiče forme romana - ja sam čisti ZF pisac.
Kad si zapravo otkrio da nemaš religijskih uvjerenja?
To je kao da me pitaš kad sam postao svjestan da vidim crvenu boju. Uvijek sam je vidio. Ono što me zaprepastilo kad sam imao oko pet godina, jest da neki moji prijatelji vjeruju u boga, da vjeruju u stvari koje su u suprotnosti sa činjenicama, u neskladu s realnošću, nedokazive i nemoguće za eksperiment. Iskreno, mislim da su bili glupi, a duboko u sebi još uvijek mislim isto.
Kako je agnosticizam utjecao na tvoj rad?
Mnogi religiozni ljudi vjeruju kako se sve događa s razlogom ili da postoji neki veći plan u koji su uključeni ili da će biti nagrađeni zahvaljujući nekoj svemiru prirođenoj pravednosti. Znao sam da ću godinama morati raditi vrlo teško ako želim uspjeti kao pisac. To je jedina razlika između onih koji uspiju i ostatka svijeta i doista mi se ne sviđaju oni koji misle da smo mi koji smo uspjeli puno objaviti, to postigli zahvaljujući sreći ili nečem drugom što nije povezano uz predanost poslu i teškom radu. Što se tiče tekstova koje sam napisao, riječ je o vrlo plodnom području. Veliki dio onog što sam napisao u knigama iz serije Neanderthal Parallax, istražuje sraz religije i znanosti. Calculating god i The Terminal Experiment su na istom tragu. Tek sam zagrebao pod površinu teme, no pretpostavljam kako ću s istom nastaviti u mnogim budućim knjigama.
Dakle, znanosti religija nije potrebna?
Naravno, osim ako vjeru ne objasniš toliko široko da postane besmislenom. Kad se vjerska predviđanja pokažu netočnim, oprašta im se jer nam je rečeno da su “čudni putevi gospodnji” U igri Monopoly postoji karta za besplatan izlaz iz zatvora. U religiji nalazimo neograničen broj takvih karata i nitko ne može oboriti njezina predviđanja. Religijsko vjerovanje je u potpunoj suprotnosti s vidljivim dokazima, sa znanošču.
Osim što si pisac s punim radnim vremenom, urednik si edicije Robert J. Sawyer, ZF izdanja izdavačke kuće Red Deer Press. Zar ti nije bilo dovoljno ZF-a?
U životu ne možeš pojesti previše pizze, imati previše prijatelja ili se previše baviti znanstvenom fantastikom. Ozbiljno, moj život je sjajan, za život zarađujem upravo na način na koji želim. Pa kome bi palo na pamet zubaru reći – Zar ti nije dovoljno popravljanja zubiju? Znanstvena fantastika je moj život i ne mogu zamisliti dan u kojem bih mogao izgubiti zanimanje za nju.
S čim se osim čitanja baviš u slobodno vrijeme?
O kojem slobodnom vremenu govoriš? Kao i svi profesionalni pisci, većina onog što pročitam je povezana s mojim poslom: Istraživanje, nastojanje da ostanem u tijeku sa novostima u mom polju istraživanja itd..No, kad imam vremena, volim čitati krimiće, poglavito one s psihološkom dubinom.
Tvoji roditelji su predavali na Sveučilištu u Torontu. Predaješ li i ti kreativno pisanje tamo ili negdje drugdje?
Načelno svake godine vodim jednu ili dvije intenzivne ZF radionice, koje traju od četiri dana do punog tjedna. To me ispunjava energijom i zadovoljstvom, a povratna informacija i ocjena koja mi stiže od studenata je vrlo pozitivna, što je svakako lijepo. Svake godine jednu radionicu odradim i u skijaškom centru Banff u državi Alberti, gdje je vrlo ugodno i spokojno i uistinu sam sretan kad sam tamo. Tužna je istina tek da se učenje pisanja ne isplati jer više zaradim ako te dane provedem pišući. Prema tome, dani kad predajem mogu biti tek malim dijelom mog života.
Kako se pisci i ZF u Kanadi uopće može usporediti s američkim i kako vidiš budućnost kanadskog ZF-a?
Kanadski pisci imaju veću sklonost pesimizmu nego američki, malo su manje opsjednuti vlastitom zemljom i imaju malo veću političku svijest. Kanada ima puno zdraviju scenu malih izdavača nego S.A.D, u smislu da dobijamo potporu najvećih knjižara. Žanrovski romani predstavljeni su na književnim festivalima glavne struje, a knjige recenzirane u nacionalnim novinama. Vjerujem da će izdanja poput mojeg, kao i onih Calgary EDGE Pressa, biti značajni igrači u kanadskom ZF-u u skoroj budućnosti. Ipak, većina će kanadskih ZF pisaca nastaviti objavljivati knjige kod američkih izdavača, zato što se tako mogu predstaviti puno široj javnosti.
Kakav je osjećaj biti dekan kanadskog ZF-a?
Tako su me prozvali u novinama The Ottawa Citizen i moram priznati riječ o vrlo laskavoj no i pomalo zastrašujućoj tituli. Ipak, ja prihvaćam odgovornost koja ide zajedno s visokom pozicijom koju uzimam ozbiljno i neprestano pokušavam da na kanadske autore privučem pozornost koju zaslužuju. Uređujem ZF izdanja, predajem, no ima puno drugih stvari koje nisu toliko poznate. Veliki sam poticatelj kanadskog ZF-a. Od osnivanja kanadske regije SFWA pa sve do okupljanja kanadskih ZF pisaca u mom domu, doista nastojim izgraditi zajednicu pisaca Kanade.
Što se zbilo s planovima za ekranizaciju filma "Illegal Alien" koji je planiran prema tvojoj knjizi? Hoće li se na kino platnu ostvariti neko drugo od tvojih djela?
Odličan scenarij za Illegal Alien napisao je Michael Lennick i bili smo na najboljem putu da zaključimo dogovor te da krenemo u produkciju još u prosincu prošle godine, no dogovor je povučen u posljednji tren. Rekli su nam da je projekt previše intelektualan. Scenarist još uvijek traži neke druge puteve i vjerujem da će se iz toga nešto izroditi. U razmatranje su uzete i knjige Hominids, Mindscan i The Terminal Experiment te se nadam da će neki od tih projekata ubrati plodove.
Mnogi veliki svjetski ZF pisci već su bili gosti u Hrvatskoj. Bi li prihvatio poziv na gostovanje u našoj zemlji?
Svakako! Jedan od mojih najboljih prijatelja u Torontu je Hrvat i siguran da bih temeljito uživao u posjeti vašoj zemlji.
Obzirom na trilogiju o nenadertalcima, da li ti je poznat lokalitet pleistocenskog, Krapinskog čovjeka?
Da, naravno. Kad sam obavljao istraživanja za knjige, razgovarao sam i s gospodinom Jakovom Radovčićem iz Hrvatskog prirodoslovnog muzeja, susreo sam ga kad je bio na konferenciji u SAD-u. Lokalitet kod Krapine svakako je jedan od razloga zbog kojih bih želio posjetiti Hrvatsku te se nadam se kako će mi se ta prilika jednog dana i ukazati.
razgovor vodio Slaven Jelenović
Biografija
Robert James Sawyer rođen je 29. travnja 1960. u gradu Ottawa, država Ontario. Kao sasvim mlad, s obitelji se preselio u Toronto. Piše od malih nogu, a u gimnaziji je zajedno s prijateljima čak i osnovao klub za znanstvenu fantastiku - NASFA (Northview Association for Science Fiction Addicts). Kao odrastao, osvojio je gotovo četrdeset domaćih i međunarodnih nagrada od kojih su najvažnije nagrada Nebula za roman The Terminal Experiment 1995, roman Starplex bio je finalist Huga i Nebule 1996, a Frameshift za Huga 1997. U djelima mu se često pojavljuju prave institucije kao što su TRIUMF u End of an Era, Royal Ontario Museum u Calculating God, Sudbury Neutrino Observatory u Hominids te CERN u Flashforward. Sawyer je kum kanadske regije SFWA (Science Fiction Writers of America), a 1998. godine bio je i njezin predsjednik.
Sjećanje
Zdzisław Beksiński 1929 - 2005
ODLAZAK VELIKOG POLJAKA
Danas je teško prepoznati umjetnike iza kojih ne stoji ogromni oglašivački stroj i žalosno je da umru, a da u Hrvatskoj nigdje ne bude niti spomena vodećem čovjeku Poljske moderne umjetnosti. Držite li da ste već vidjeli sve, mogli biste se naći u čudu. Njegovi radovi posjeduju apokaliptičnost Hieronimusa Boscha, Dalijevo arhetipsko snivanje i Gigerovu tehno-secesiju. Beksinski je rođen 24. veljače u Sanoku u južnoj Poljskoj, a u Krakowu, gradu prijatelju Zagreba, studirao je arhitekturu da bi se potom vratio u rodni grad. Kao praktični nastavak studija, nekoliko je godina proveo kao nadzornik na gradilištu što je bio posao koji je mrzio. U to je vrijeme počeo je pokazivati interes za umjetničku fotografiju, fotomontažu, kiparstvo i slikarstvo. Skulpture je izrađivao od materijala koji bi mu se našao pri ruci, a fotografijom je jasno naznačio uznemirujući smjer kojim će krenuti u slikarstvu. Njegovo je slikanje najprije bilo apstraktno, no tijekom šezdesetih godina nestvarni su motivi prevladali. U sedamdesetima je ušao u period fantastike kojem je ostao sve do kasnih osamdesetih godina. Riječ je o najpoznatijoj fazi, onoj u kojoj je nastala većina njegovih zastrašujućih djela prepunih motiva smrti i raspadanja. Iako su bili vrlo mračni, Beksinski je svoje radove uvijek doživljavao s humornim odmakom i nikad im nije davao naslove. Dok je stvarao, obavezno je slušao klasičnu glazbu, a neke radove za koje je smatrao da su previše osobne prirode, sam je zapalio u vlastitom dvorištu ne ostavljajući nikakvog dokumenta o njima za sobom. Beksinski nikada nije posjećivao muzeje ni izložbe. Za makabričnog stvaratelja Beksinskog, znakovite su i njegove posljednje godine. Supruga mu je umrla 1998, a sin počinio samoubojstvo tek godinu kasnije. Sam Beksinski izboden je nožem u svom stanu u Varšavi 2005. godine.
Poezija
Robert Križanović
ZF HAIKU
Duboka tama,
rađa svjetlo života.
Veliki prasak.
Nebo plamti
rojem krijesnica.
O repatice!
Pogled u zvijezde
i fotoni u kosi.
Crna rupa čeka.
Ispod zvijezda
panika do neba.
Vatra guta sve.
Kozmodrom tutnji,
gravitacija stenje.
Odlazi raketa.
Biografija
Robert je rođen 18. ožujka 1965g. u Tuzli. Od malena živi u Zagrebu. Radi u odjelu informatičke sigurnosti u tvrtki od strateške važnosti. U slobodno vrijeme čita nekoliko knjiga odjednom, priprema ljute delicije, prakticira zen i uživa raznorodne umjetničke pojavnosti.
Proza iz prošlosti
Vyacheslav Valentinov Olenkovsky
Rođen je 18. kolovoza 1883.g. u Orenburgu, Rusija. Kao sin jedinac, studirao je u St. Petersburgu, Parizu i Berlinu. Objavljivao je uglavnom poeziju, a svoje prozne pokušaje nikada nije smatrao ozbiljnim, tako osim tragedije Vjenčanja i rastanci u tri dijela te zbirke kratkih priča Rubom sjećanja nije poznata ni jedna druga knjiga objavljena kao cjelina. Od pjesama je najpoznatija fantastična, slobodno se može kazati antologijska zbirka, Putovanja nepreglednim livadama. Kratka priča Ladanje u sumrak koju vam predstavljamo ovom prilikom, pripada njegovim vedrijim fazama iz nedovršene zbirke Nezaboravni dani i druga plemenita nastojanja, a navodno je premijerno bila objavljena u listu Moskovskie Vedomosti. Olenkovsky je tek povremeno slijedio literarne struje vremena i gotovo svi njegovi poznati radovi, obojeni su fantastikom, simbolikom i hermetizmom. Pred smrt je oslijepio od nepoznate bolesti, te je posljednje radove diktirao njegovateljici. Umro je u osvit prvog svjetskog rata od tuberkuloze u gradu Staraya Rusa u 31. godini života.
LADANJE U SUMRAK
Soba je bila široka tek dva i pol metra, a dugačka petnaestak. Za sjedala oko stola se jedva ulazilo. Bio je kraj svibnja, a vrućine su već bile nepodnošljive. Grof Aleksej Melnikov se okrene prema prozoru koji mu je bio iza leđa, a s kojeg je svjetlost kroz zavjese dolazila gotovo vodoravno. Prašina je svjetlucala u trakama svjetlosti prolazeći kroz nekad bijelu tkaninu nalik čipki.
- Može li mi netko objasniti kada će konačno pasti mrak? Ima li znanstvenika među vama?
- Aleksej, pa svi smo učeni ljudi, ja imam i veliku maturu.
Mršavi čovjek s njegove lijeve strane bijaše Ognjen Iliev Melnikov, vječno pijani Aleksejev bratić koji je onako mršav i izboran izgledao barem desetljeće stariji od grofa. Aleksej se bližio šezdesetoj, no zahvaljujući umjerenosti u jelu i piću kao i svakodnevnom jahanju izgledao je izvrsno.
- Odlično Ogi, no, nisi mi odgovorio na pitanje. Sunce je u istom položaju od sedam, a sada je devet sati uvečer.
- Ma dajte Aleksej, pokvarila vam se ura! - Prenemažući će se reče Ognjen Melnikov.
Grof uobičajeno bijaše prijazan čovjek, no već mu odavno postade mučno Ognjenovo pijano naklapanje. Ipak, dobro je znao je da su obiteljski sastanci nužno zlo koje je morao voditi, jer nasljedstvo još uvijek bijaše neraspoređeno. Pokojni je otac Ognjena smjestio među nasljednike imanja, pa sve da je i htio, Aleksej ga nije mogao ignorirati. Ognjenu s lijeva sjedio je Kosja, uvijek nasmiješen novinski magnat iz St. Petersburga, suvlasnik i financijski upravitelj lista Novaja Ekonomika. Za tog se krupnog ćelavog čovjeka u crnoj košulji koji je mirisao na skupocjene sapune govorilo da mu je otac Poljak.
- Jedan moj suradnik stručnjak je za vremenske prilike, siguran sam da će sutra napisati nešto o odgođenom prijelomu svjetla u atmosferi.
- Odgođenom prijelomu svjetla? Prvi put čujem, zar se vaš list ne bavi financijama? Upita Viktor Elniaskus koji je sjedio preko puta Ognjena, s grofove desne strane.
- Znate, imamo i rubriku zanimljivosti kojom nastojimo osvježiti suhoparnost financijskih tema.
- Dobro, ali odgođeni prijelom svjetla, što je to?
Viktor nije morao dugo čekati da Ognjen uskoči sa svojim mudrolijama.
- Pa kažu da tako bude, ako čovječanstvo previše napreduje kao što je to bilo u ovom stoljeću, da tada svjetlost dolazi sa zakašnjenjem jer ne može odjednom osvijetliti sva velika otkrića.
- Ognjen Iliev, molim vas! Budite ozbiljni – Upozori ga carski časnik Fjodor u crvenoj dolamici koji je s živim interesom promatrao Kosju s druge strane stola nasuprot Grofu.
Muškarac sjajne lubanje se nimalo zbunjen nasmiješi i nastavi - Zgodno opažanje Ognjen, no zapravo se pretpostavlja da je zagađenje ugljenom zaslužno za usporavanje svjetlosti.
- Kakvo zagađenje, pa visoke peći su sasvim daleko odavde!
- Ta se rubrika bavi uglavnom nekakvim ljudima sa Mjeseca, zar ne? nastavi Ognjen s podsmjehom koji je prelazio u zarazan pijani smijeh, otkrivajući mu nisku umjetnih zubiju od slonovače koje je napravio kod nekog maura u Marseillu, baš kao da nije nimalo razumio koliko se zamjera čitavom skupu.
- I tako se može reći – Odgovori Kosja.
Mladi spisatelj Elniaskus, iz obijesne se poze dežurnog cinika, zavjerenički nagne prema Alekseju čiju je kćer oženio mjesec dana prije nego li se dobri otac vratio iz Štokholma, sasvim bez njegove privole. - Jeste li čuli Grofe, možda bismo i mi mogli nekakvom zanimljivosti osvježiti ovaj dosadni skup? Siguran sam da majka Melnikova ima podosta pojedinosti iz susjedstva. Grofova majka, iako prilično bistra, bijaše gluha i slabog vida pa se nije ni osvrnula. Ostali su njezinu ravnodušnost pripisali staričinom nerazumijevanju Viktorovog akcenta. Grofovo lice blago zatitra, no ne razvije se u osmijeh. Viktorova žena pod stolom stane suprugu nogu, no on niti ne trepnu već nastavi. - Što se tako uspahireni, djed je umro prije više od dvadeset godina, nisam ja kriv što se složna braća nisu uspjela dogovoriti oko imanja, pa se sad prave kao da oduvijek blaguju zajedno. Ne pretvarajte se da se sad odjednom svi slažete!
Ovaj put upozorenje blagim stiskom podlaktice stigne od grofa osobno.
Gospođica Valentina Sladkova, odnedavno gospođa Melnikova ustane noseći tanjure prema kuhinji, provlačeći se između svekrve Ekaterine Melnikove i zida kao da bi radije odabrala da skine tapete nosom nego da i pomisli na dodir s mrskom joj ženom. Okrenuta leđima ona dobaci kako je doista neobično da od toliko muškaraca još nitko nije dao odgovor niti na neobično stanje sunca kao niti na to kome će pripasti ambar, kome dvorac, kome ljetnikovac, a kome koji i kakvi dijelovi imanja. Da bi smirio stvar, njezin suprug Fjodor Romanov Melnikov, bivši satnik Carske vojske predloži da se pitanje imanja riješi posredstvom Kosje koji je osim medija u rukama držao i mnoge nekretnine, te poznavao stručnjake koji su se time bavili. - A što se sunca tiče, nema toga što vojska neće učiniti da vrati stari poredak! - doda na kraju časnik.
- Ne bih se želio miješati u obiteljska pitanja - reče Kosja - Ja sam ovdje jedini pridošlica, nisam čak ni svojta kao presvijetli Elniaskus te bilo bi nepravedno da podupirem nečiju stranu.
- Ma naravno, naravno - Uglas će svi osim Aleksejeve mlađe braće blizanaca, Nazarija i Nikite koji su stavove morali usaglasiti i prije nego li netko od njih dvojice pusti vjetar. Trenutak potraje tišina, a onda se stariji blizanac, onaj koji nije fufljao dok govori, odluči na istup – Mi naime mislimo da je Kosja izvrstan, a što se tiče sunca proroci su rekli kako će svi griješnici biti kažnjeni. Uzmite recimo..
- Nazarij, ne sad! Nije vrijeme. Usprkos navali bijesa, grof niti ne trepnu, no nije mogao dopustiti da rasprava ponovo ode u smjeru tajnih znakova i predskazanja. Kad nisu govorili o parnim strojevima i narodnim lijekovima, obožavali su predskazanja.
Grofova majka, Svetlana Melnikova ustane od stola i počne pjevati neku staru narodnu pjesmu koja je govorila o žrtvovanju velike neostvarene ljubavi, želeći kako tako svratiti pažnju na sebe. Blizanci se opet stadu došaptavati pa onda ustanu i stadu pjevati neugođeno kao da se u životu nisu vidjeli. Fufljavi blizanac bio je oženjen pa je usprkos pljuckanju pjevao vedro, dok je samac pjevao sumornije, kao da pjeva baladu o izginulim narodnim junacima, pritom često pogledavajući majku i nazdravljajući joj votkom koju uopće nije pio.
- Krasna pjesma, majko – reče Nazarij
- Frekrafna fjefma Nafso! – reče blizanac Nikita
Svetlana uzdignute čaše započne rečenicu o tome kako je sretna da su svi na okupu i da bog poživi dične Melnikove, no pažnja nekako sklizne s njezine malo pogrbljene figure prema ulaznim vratima odakle su se iza teških zavjesa čuli koraci po stepenicama. Ekaterina je nosila novu turu hrane i nastala je grobna tišina. Blizanci, a potom i ostatak proširene obitelji osim grofa Alekseja, lakomo se baciše na hranu. Neko vrijeme se čulo samo mljackanje, a potom grof stade navlačiti zavjese.
- Smeta mi vrućina, čitavo vrijeme mi udara u leđa. Koliko je sati?
Ognjen izvadi džepni sat engleske proizvodnje koji je dobio na kartanju u gostionici Chez Michelle gdje je uglavnom proveo francuski radni staž.
- Skoro će deset, rođače!
- Pa kome se sad pokvario sat? – tiho će grof.
- Deset? – Upita Sladkova koja se bosa vraćala iz kuhinje noseći kristalne čaše za liker.
- Gdje su ti cipele, pa ne hodaš valjda okolo bosa? – razrogačenih će očiju Satnik.
- Već je deset? Kako zaboga, pa vani je skoro bijeli dan! – reče Kosja
Ognjen ustade držeći ruke stisnute u pest uz tijelo - Čekajte malo, kako ćemo riješiti podjelu imanja, pa ne trebaju nam odvjetnici zaboga!
- Vruće je Fjodore, i haljinu bih najradije skinula - reče Valentina namignuvši poskrivečki mladom Elnisaskusu koji je ispio votku i upravo zapalio cigaretu ne skrivajući pogled na njezine gležnjeve.
Blizanci uisti glas izraziše gađenje zbog dima koji im je Viktor namjerno puhao u lice preko ostataka pilećih bataka, a Fjodor izjuri iz sobe lupajući demonstrativno jahačim čizmama po drvenom podu dok mu se prenisko obješena sablja vukla podom.
Mladi spisatelj se nasmije rubom usana – Doista, pitam se dokle će trajati ova vrućina. Čini mi se nepodnošljivom, zar ne gospodine grofe? Čini se da ovo sunce nema nikakvu namjeru zaći.
- Tako je – Složi se Kosja, praveći se kao i uvijek da nije čuo posprdni ton u Viktorovu glasu.
Ognjen stade puhati i stenjati - Možda je doista tako, no kako ćemo dovraga podijeliti imanje? Nitko mu ne odgovori. Razgovor se smirio i čak su i ptice vani utihnule. Nije se čuo ni najmanji zvuk. Jedino je zveket kristala i srebrnine te povremeno sipanje vode remetio mir. U sobu tiho uđe satnikov sin iz prvog braka. Petar, koji je odmalena nosio debele naočale imao je prašnjave ruke i krastava koljena.
- Ima li limunade? Vruće mi je.
Grof ga pozove k sebi, natoči mu veliku čašu, pa ga posjedne na krilo. – Petre, jesi li vidio nekog vani?
- Nema nikoga, svi spavaju.
- Kako znaš da spavaju?
- Pa vani sam od pet sati, a najčešče sam doma već oko sedam. Danas nisam ni znao da sam zakasnio dok Vanjin otac nije došao po njega vičući i psujući kao da je kraj svijeta.
- A što si ti napravio?
- Pa mene nitko nije tražio pa sam sjedio na našem drvetu još neko vrijeme. Kad mi je dosadilo vratio sam se doma.
- Dobro onda. Idi sad gdje hoćeš, ali ne udaljavaj se od kuće!
Petar ustade pa s limunadom tiho sjedne u naslonjač na drugom kraju prostorije. U velikom tamnom naslonjaču, kao i ispred tamnih zastora koji pokrivali zidove u čitavoj prostoriji osim na prozoru, izgledao je još i manji nego inače. Držao je šarenu krpenjaču i zurio u pod.
Grof ustane i glasno predloži da se krene na put, jer već je kasno, a put je dug.
Majka Melnikova ga pogleda i stade vikati – Gdje ćeš ti Alek? Još uvijek je dan, domaćini bi se mogli uvrijediti. Ekaterina zaklima glavom u znak dobrohotnog odobravanja, a Valentina stade okretati očima lupajući se dlanom po čelu. Ognjen potom svima natoči votku tražeći neki razlog za nazdravljanje u mrmljanju sa samim sobom.
Odjednom, Satnik Fjodor Romanov Melnikov utrči u prostoriju. – Nema konja! K vragu i bijesu, nema konja! Ekaterina skoči na debele noge i uhvati ga za ramena
- Kako to misliš nema konja. Ko mi je ukrao konjeee?
- Zar ste s njima mislili u kobasice da se toliko uzrujavate? Pripito će Elniaskus dok je nešto bilježio nalivperom u crnu bilježnicu. Pepeo mu je padao po papiru, miješajući se sa tintom u neodređenu gustu kašu.
Grof uhvati Viktora za podlakticu, a supruga ga novom cipelom svom snagom udari po nozi. Ognjen počne ridati od smijeha, nagnuvši se stolcom na zadnje dvije noge, koje su sve usprkos njegovoj mršavosti puknule uz jedva čujni prasak. Kad se našao na podu, nitko osim grofa nije žurio da mu pomogne. Ognjen je bio neželjeni nasljednik, onaj kojeg se sve da su i htjeli nisu mogli riješiti pukom željom, pa je Melnikovima ovakav razvoj događaja sasvim išao na ruku.
- Ne miče se - reče grof.
- Mrtav jeeee! Povikala je Svetlana Melnikova. Dajte da se sad dogovorimo oko imanja, svakom jedna trećina i gotovo.
Grof stade kopati po prsluku - Moram zabilježiti vrijeme smrti, moram zabilježiti..Ah dovraga pa nije moguće?
- Što, što? Upitaše blizanci istoglasno
- Pa već je jedanaest navečer!
Ekaterina stade lupati dlanom o dlan gledajući u plafon. Rozete pri vrhu bile su potamnjele od starosti i duhanskog dima. - Jedanaest navečer, a još se niste dogovorili oko najobičnijeg ambara i kuće. Pa pobogu, zar vam nije dovoljno velika? Zašto sam uopće ispekla ovoliko pilića?
- Da, da , rekoše blizanci, mi mislimo da bi..
- A što, a što? Jedva je dočekala Svetlana.
- Još uvijek je dan!
Pljuckajući duhan koji mu se zadržao među zubima zajedno sa ostacima hrane, Mladi spisatelj Viktor Elnisaskus nagne se prekriženih ruku na stol ne mareći što mu se košulja na laktovima uvaljala u proliveni umak od borovnica. Osjećao je da je već poprilično pijan, no niti štucanje niti nagon za povraćanjem nije ga spriječio da se okrene prema Svetlani Melnikovoj i naglašavajući svaku riječ grimasom slogovima kaže - Ne samo da je dan, nego je isti onaj dan kakav je bio kad ste zasjeli za ovaj stol, a guzice su vam još uvijek usrane, samo sada još bolje smrde vi jedna bando lešinarska. Mater familias se odupre šakama o stol dok joj je iz kuta usana frcala slina - Ti mala svinjo! Tebi je ovo zabavno! Baš te briga jer ti uopće nije stalo do ničega, da je riječ o tvojem imanju.. Ekaterina, potjeraj ga van iz ove časne kuće! Zar ćeš mu dozvoliti..
- Da znamo koliko je časna, toliko da si već svima javno poželjela smrt. Babetino odvratna, misliš da ne znamo da svima laješ što se događa u vlastitoj obitelji. Ja sam možda odvratan jer javno kažem što mislim o vama, ali vi, pa vi opanjkavate vlastitu i najbližu krv! Da samo znate što su mi u Novgorodu rekli o vama, šutjeli biste do smrti!
- Ovog puta suprugina ga cipela nije ni dotakla. Lidija Aleksejeva Elniaskus više se nije mogla praviti diplomatičnom kao grof Aleksej, već se potiho, no vrlo veselo i iskreno smijala. Grofova ruka ponovo se nađe na Viktorovoj podlaktici, no, bez rezultata. Neka čvršča metoda nije bila grofov stil, sa svima je postupao u rukavicama. Donja usna Svetlane Melnikove prekrila je gornju dok su je Nikita i Nazarij tješili gladeći je svaki po jednoj ruci. Činilo se da se čuje tiho ridanje.
Kosja izroni ispod stola gdje se predugo pravio da veže cipele pa reče – Doista zanimljivo, ovaj će sumrak svakako biti vijest dana!
Viktor ga upita - Kojeg točno? Pa ni ovaj nikako da završi - reče, pa se opet započne smijuljiti.
Jedva čujan glas jedanestogodišnjaka utopljenog u dubokom naslonjaču dobaci da je možda riječ o polarnoj svjetlosti. Valentina bez riječi natoči liker prisutnima, a njezina se svekrva ulovi za glavu pa stade ridati nešto o prokletstvu Melnikovih, blizanci istom kazaše dada pa bez ičijeg odobrenja započnu smjelo verglati o proročanstvu nekog sveca o kojem su čitali u knjigama. Još uvijek pod utjecajem bratićevih riječi o tome kako mu ura ne ide točno, grof se sagnu pa pokuša iz mrtvačevog džepa iščeprkati njegov sat da provjeri točno vrijeme. Odjednom, mršava ga ruka zgrabi za zapešče, na što grof skoči kao oparen. Ispod stola izroni nacereni Ognjen, živ i zdrav kao da se ništa nije dogodilo.
– Mrtvac živom nije drug, a meni se još malo govori s vama. Imate li konačno prijedlog koji će dio imanja pripasti meni?
Nakon što su došli k sebi od užasa, Ekaterina reče ne, blizanci nnneee, grof i Kosja slegnuše ramenima, Viktor i Lidija se nasmiju, Valentina isto, a Svetlana i Ekaterina mrzovoljno gledaše u prazno. Časnik Fjodor Romanov ustane u stav mirno pa svečano reče – Dakle, Ognjene, mislim da je odgovor ne.
-Bez razmišljanja Ognjen uzvrati - A što je bilo s konjima?
Viktor jedva dočeka - Već toliko sjedimo ovdje da je Ekaterina odlučila jednog maznuti po glavi pa ga podvaliti pod piletinu, zar ne? A i votka mi se čini razvodnjenom.
- Ti malo smeće! Da nema punca, ne bi ti došao niti blizu ove kuće!
- Ne bih, ne bojte se. Nemam ja vremena za vaše vječne teme. U St. Petersburgu me čekaju kurve i kavane!
Svetlana i Ekaterina u isti glas povikaše - Svinjooo!
Petar ustane iz naslonjača, okrene im leđa i krene prema stepenicama. - Ja se idem igrati van. Vi se samo svađate, ne mogu više.
Ovaj put Ekaterinin se bijes usmjeri na Petra – A gdje ćeš ti malo kopile?
Valentina zausti da nešto kaže no posinak je preteknu - Pa još je dan bako.
- Dat ću ti ja još je dan, prošla je ponoć!
Kosja pomirljivo spomenu kako je on u obitelji imao prirodnjake te da će netko sigurno objasniti kamo je nestala noć, no nitko se ne osvrnu na njegove riječi. Karpovljev portret Melnikovih na zidu, bilo je zadnje što je Grof Aleksej Melnikov zapazio prije nego li je zajedno s Petrom krenuo prema stepenicama. Popio je čašu vode, uzeo loptu, pa izašao na travom pokriveno dvorište. Nigdje nije bilo nikoga, vladala je potpuna tišina. Duboko je udahnuo pretopli zrak koji mu se istom učini ponešto rijedak. Potom se sjeti stare ljubavi, prekrasne plavojke iz Orenburga i kako je sve moglo biti drukčije da je ostao s njom. Sunce se nije micalo s obzora, tek je izgledalo nešto manje. Iza male šume koja je okruživala kuću, bilo je jezerce, a dalje su se protezala nepregledna žitna polja. Grof dobaci krpenjaču Petru. Bilo je najljepše doba dana.
S ruskog preveo Florijan Laumprtekl
Film
"V" ZA VJERODOSTOJNOST
Možda baš i nisam odrastao uz Vendettu, kao što je bio slučaj s Batmanom ili izvornim Bladeom, no debeli staž konzumenta stripa i profesionalno iskustvo u recenziji filmova daje mi veselu zadaću da se pozabavim filmom. Nabavio sam većinu originalnih "V" stripova i odmah na početku i bez teoretizanja moram reći – Ekranizacija je vjerodostojna i to ne mogu poreći niti najzagriženiji obožavatelji stripa. Tako bi samo potvrdili domaći sindrom u kojem svaki Štef sa šanka zna kak' bi složil vezni red. Štefeki ne igraju nogač, a filmski kritičari, fektaroši osrednjih bijelih vina, ne špilaju u Hollywoodu. „V“ for Vendetta je vrlo, vrlo dobar film, bez obzira na to koliko vi mislili da biste ga složili bolje. Nema potrebe da sad sa IMDB-a, izvlačim trivijalnosti, goofove i tehničku zadaćnicu čitavog projekta, jer me uopće ne zanima ima li ili nema ploče u Jukeboxu koju „V“ pušta ili na što je zapravo onaj stariji brat Wachovski mislio dok je radio na projektu.
Vratimo se stoga onome čemu treba dati pozornost, samom liku i djelu narodnooslobodilačke borbe mračne budućnosti. Zašto mi se dopada gospodin „V“? Pa čovjek je štemer sa smislom za teatar. Kako da vam ne bude simpatičan lik iz crtića koji se stilski bori protiv korumpiranih političara, a njegova snaga nije u kriptonitskom punjenju, zrakama smrti ili druidskom napitku. Njegova snaga leži u o onom što spominje pri kraju filma, a to je da je teško ubiti ideju i naravno, njezinu personifikaciju u tamnom plaštu s maskom. Suština i poruka stoji u legendarnom dijalogu između negativca Creedya i glavnog junaka;
- Die! Die! Why won't you die?... Why won't you die?
- Beneath this mask there is more than flesh. Beneath this mask there is an idea, Mr. Creedy, and ideas are bulletproof.
Angažirani pajac koji bodežima barata bolje nego beštekom, a Shakespeara i druge klasike zna naizust. Sjajno. Zašto film funkcionira? Kakvo pitanje. Pa..Svi smo mi gospon Vi. Ili bismo htjeli.
Glazba
SIGUE SIGUE SPUTNIK - SPACE PIRATE (2001)
Govoriti o znanstvenoj fantastici u glazbi i zaobići Sigue Sigue Sputnik bilo bi nepošteno. Oni možda nikad neće biti zapamćeni kao ozbiljni autori, no ako su filmovi kao "Napad zelenih čudovišta iz treće galaksije" spomenuti u kojekakvim leksikonima tada su i SSS svakako zaslužili počasno mjesto u svakoj enciklopediji znanstvene fantastike. Kraljevi digitalnog trasha, zločesta djeca pred - techno ere i danas su najpoznatiji po strojnično ritmičnoj Love missile F1 -11. Ikonografija nafrakanih dečki za koje Elvis nije umro već živi u kibernetskom svijetu gdje nosi roza irokezicu i opći s računalom, vrhunac su i koncentrat živopisnih i dekadentnih osamdesetih godina. SSS koji su ime preuzeli od Moskovske ulične bande, opsjednuti su tehnologijom budućnosti, pop konzumerizmom i Japanom kao živućom scenografijom njihovog svjetonazora. Nije čudno da im je jedan od najpoznatijih live albuma upravo onaj Live in Tokyo. Obzirom na većinu kompozicija, njihova bi se angažiranost mogla proglasiti porno - utopizmom, no i bilo kojim drugim izmom sa cyber prefiksom. U strateškoj promociji SSS, puno prije nego li je uopće završen prvi album, prste je imao veliki Malcolm McLaren, čovjek koji je od kraja sedamdesetih podržavao sve napredne glazbene projekte.
Album Pirate Space odabrao sam ponajviše jer riječ o posljednjem albumu autentične Sigueove ideje iako je posljednji album Ultra Real datumom najsvježiji. SSS je tematski uvijek naginjao znanstvenoj fantastici, iako je počesto bilo riječi o ironijskom odmaku, kao u slučaju albuma Sci-fi Sex Stars, a to je nešto čega je u posljednjem albumu barem deklarativno nedostajalo. Naslov prve žestoke kompozicije je Welcome to the 21st Century što nas odmah podsjeća na poznati refren o svemirskom kauboju s početka njihove karijere iako se i Jamiriquai u međuvremenu poželio glamurozno ugurati u kategoriju jahača rumene maglice. Vraćanje korijenima? Možda, no da ne idem u nepotrebnu pojedinačnu raščlambu svake komp/o/-zicije, naglasit ću samo najvažnije. Muški vokal još je uvijek nalik na onaj Petea Burnsa. Album Space Pirate ponešto podsjeća i na Idolov Cyberpunx, što nas obzirom na njihove zajedničke korijene u grupi Gen X ne treba čuditi. Uz naznake techna i trip hopa, na albumu se naziru i korijeni crne glazbe poput sekvence gotovo istovjetne Whodinievoj mitskoj temi Five minutes of funk. Ženski vokal oponaša dramsku cmizdravost Shirley Bassey, a uz obavezne goropadne solaže na električnoj gitari /sintesajzeru/, uz frenetični su ritam, njihov zaštitni znak. Pojedini glazbeni aranžmani i efekti čine se sasvim dobrom pozadinom za Atari igrice od prije dvadesetak godina, a ne treba ni spominjati kako sve vrvi od samplova svega i svačega. Za kraj, tek da potcrtam ultimativnu perverznost i domišljatost očerupanih predstavnika Britanskog cyberglama. Oni u podlogu Space Pratea nisu stavili govor političara, ili propucali vokale kroz vocodera. SSS su se dosjetili ekstravaganciji sasvim sebi nalik. U podlozi jedne od kompozicija je Stephen Hawking. Za kraj je možda tek još interesantno spomenuti kako Tony James, čovjek koji je osnovao SSS i patentirao Sigueov Space Bass, a jedno kraće vrijeme čak svirao i u Sisters of Mercy, danas svira u kontroverznom bandu Carbon Silicon. Čini se kako svakom cirkusu, pa i SSS-u, jednom dođe kraj. Ako ikad snime remake Tamne zvijezde, Sputnik je sasvim dobar kandidat za temu surfanja na komadu svemirskog broda.
Knjiga
Anne Simon
THE REAL SCIENCE BEHIND THE X-FILES
Simon & Schuster Paperbacks
Štivo za ljetne dane kada bi se trebali odmoriti možda ne bi trebala biti ozbiljna studija gotovo nevjerojatnih događaja koje smo pratili u napetim epizodama, moram reći kultne serije X Files, no malo je onih koji će ovo štivo tako doživjeti. Jedan od razloga svakako je činjenica da je knjigu napisala Dr. Anne Simon, znanstveni suradnik na istoimenom TV projektu, koja je itekako imala na umu da u dvjestotinjak stranica interesente prvenstveno obavijesti o mogućoj pozadini pojedinih teza iz serije, a ne da pred njih postavlja pretencioznu zadaćnicu koja će u pitanje dovesti čitateljevu inteligenciju. Iako se njoj kao istraživačici s University od Maryland teško može osporiti autoritet, baš kao i nekim od njezinih mnogobrojnih suradnika sa sveučilišta Columbia i Massachussets. Podnaslov knjige je Mikrobi, meteoriti i mutanti što neobavještenom namjerniku, iako je takvih u ovom slučaju prilično malo, odmah dade naslutiti kojim se tematskim osnovama knjiga kreće iako je u slučaju podnaslova najprije riječ o igri riječima glavnih uporišnih točaka studije, svojevrsnom hooku, a ne potpunom opisu opsega tema. U knjizi između ostalog možete pročitati o tajnovitom genetskom naslijeđu čovječanstva, o čudnoj DNA od koje vam mogu narasti paukove noge, o uzorku stijene ALH84001 s Marsa koja možda krije tragove onozemaljskog života, o južnoameričkim larvama koje se razmnažaju pod kožom, o sporama iz grotla vulkana, te o majmunima kojima otpadaju repovi itd Chris Carter , tvorac serije koja kroz devet sezona isprepliće teorije zavjere, otmice izvanzemaljaca, zakulisne igre unutar FBI-a i protagonistove osobne dvojbe možda nije ni slutio koliku će pozornost publike podignuti njegovo remek djelo, jer prema TV Guideu, serija X - Files je nakon Star Treka bila najgledanija. Konačno Carter je i osobno napisao uvodnu riječ knjige. Možemo tek pretpostaviti kako mo ovakvi projekti mogu samo dobro doći. Naravno osim novim teorijskim djelima o sadržaju serije, najviše se od svega nadamo desetoj sezoni.
Igra
EVE online
Ipak moram popustiti dojmu koji igra EVE Online ostavlja. Nakon prilično nagovaranja nekolicine prijatelja, morao samo popustiti i barem djelomično ispitati o kakvoj je igri riječ. U početku mi je sve skupa izgledalo malo napuhano, no kako sam se više upoznavao s igrom, moje se mišljenje stubokom promijenilo. Čini se kako je doista riječ o istom, revolucionarnom obrascu koji je na moju generaciju, tada šesnaestogodišnjaka, imala igra Elite s Commodorea 64. Netko bi mogao reći kako se takvo što ne može uspoređivati, no držim da je uglavnom riječ o mladim ljudima, blagoslovljenoj generaciji koja današnji računalni razvojni stupanj uzima zdravo za gotovo. Njima će se za dvadeset godina smijati neka nova generacija koja će letjeti svjetovima koji će se teško moći razlikovati od stvarnosti. Ipak, ono što Elitu suštinski razlikuje od EVE online je činjenica da je EVE tzv. MMORPG. Druga, velika, no nimalo popularna činjenica jest da se EVE svemir plaća. Istina, nije riječ o sumi koju si čovjek ne bi mogao priuštiti, no već sama pomisao na rentanje serverskog vremena i prostora, većinu će natjerati da razmisle o tome kako je investiranje u ceker kojim se mini toranj može odnijeti do najbližeg LAN - partya puno bolja investicija. Iako je EVE poprilično dobro osmišljena, koncepcijski nema nekih posebnosti. Kupi svemirski brod, trguj ili ratuj, daj sve od sebe da se priključiš nekom udruženju, korporaciji ili onome tko ti već može pomoći u gustom granju. Zvjezdani navigatori i avanturisti, ovo je pravi odabir za vas. U igru se dokraja nisam upustio samo zato što znam da onda ništa drugo ne bih stigao. EVE je sjajna, no ni svijet oko nas nije toliko loš. Naravno, sve to ipak ovisi u kojem se svijetu bolje snalazite
posted by CNA at 12:53 PM
5 comments
